Jeste li primijetili kako vaša djeca uvijek postanu tjeskobna netom prije odlaska na spavanje?

Žedni su.

Smeta im svjetlo. Ili mrak.

Boje se.

Boli ih trbuh.

Žele spavati kod vas.

Na kraju dana svi smo već umorni i zadnja stvar koja nam treba je dijete koje ne želi spavati. Zbog toga se često izderemo na njih ili ih grubo pošaljemo na spavanje.

No jeste li se ikada pitali zašto se to događa upravo kada moraju ići na spavanje?

Ako jeste, na pravom ste mjestu.

Ovaj tekst objašnjava upravo to.

Veza između tjeskobe (anksioznosti) i sna je poprilično komplicirana.

San smanjuje osjećaj tjeskobe u mozgu, no tjeskoba prije spavanja onemogućuje djeci da zaspu. Kada se djeca smire i legnu u krevet počinju ih mučiti tjeskobne misli.

U tim trenucima tijelo je mirno, ali mozak aktivno radi.

Nedostatak sna problem će učiniti gorim, a to znači da će uspavljivanje biti još teže sljedeće večeri. To će pak opet utjecati na veću razinu anksioznosti kod djece.

Začarani krug!

Dio mozga koji na koji ovo najviše utječe je amigdala. To je važan dio mozga koji procesira emocionalne informacije kojima dodjeljuje važnost i kontekst. Kada je mozak umoran, amigdala će češće protumačiti bezopasne stvari kao opasnost te će pripremiti tijelo za izbjegavanje te opasnosti ili suočavanje s njom.

Ovaj proces potiče razvoj anksioznosti što vodi ka negativnim mislima.

“Imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi. Ma sigurno će se nešto loše dogoditi!”

Negativne misli pak potiču tjeskobnu reakciju tijela što onemogućuje djeci da zaspu jer se pokušavaju izboriti s tim osjećajima ili se praviti da ih nema.

San je od ključne važnosti za zdravlje i razvoj djece.

Ako im nedostaje sna djeca će to pokazivati u svakom segmentu života, od škole do odnosa s roditeljem.

Tjeskoba prije spavanja ima smisla!

Kada spavaju djeca su udaljena od roditelja.

Iako to u pravilu znači da je roditelj u susjednoj sobi, djeca osjećaju tu udaljenost kada zatvore oči. Taj osjećaj može instinktivno utjecati na njihov mozak koji to detektira kao opasnost.

Ljudi se prirodno osjećaju sigurno kada su okruženi njima važnim ljudima.

To je dio našeg genetskog nasljeđa koji seže tisuće godina u prošlost. Naši preci spavali su u grupama kako bi se zaštitili od životinja ili ratobornih plemena. Dijete koje je ostalo samo u noći neminovno je tako dovedeno u opasnost.

Zbog toga i nakon toliko godina povezujemo sigurnost s blizinom dragih nam ljudi.

Što više tjeskobe djeca osjećaju to će više imati potrebu biti u neposrednoj blizini svojih roditelja kao najvažnijih osoba u njihovom životu. U našoj blizini oni se osjećaju sigurno.

Amigdala ih podsjeća na opasnost ako im nismo blizu kada zatvore oči i pokušaju zaspati.

“Što ako se nešto dogodi mami i tati dok ja spavam? Što ako dođu lopovi? Što ako se kuća zapali pa svi izgorimo u snu?”

Osjećaj tjeskobe prije spavanja je sasvim normalan.

To je zdrav dječji mozak koji radi upravo ono što je potrebno kako bi omogućio njihovu sigurnost. Problem leži u tome da su djeca potpuno sigurna u svom krevetu i ne prijeti im nikakva opasnost.

Zato je ovaj osjećaj tjeskobe često suvišan u današnje vrijeme.

Postoji način na koji možemo utjecati na ovaj osjećaj tjeskobe.

POVEZANA TEMA: Kako staviti djecu na spavanje bez stresa?

Ali iracionalni strahovi nemaju smisla!

Kada djeca osjećaju ono što im se čini kao strah koji ne mogu podnijeti (kao gubitak roditelja ili cijela kuća u plamenu) oni to pretvaraju u nešto drugo (kao čudovišta ispod kreveta ili vješticu u ormaru).

To je način na koji se pokušavaju suočiti s tim velikim osjećajima straha kojih ne žele ni izgovoriti.

Iako strah sam po sebi nije realan i racionalan (Kolika je šansa da se to dogodi?) osjećaj koji on izaziva je stvaran i prisutan. Zato je potrebno te osjećaje prepoznati i dati im značaj.

“Vidim da si jako prestrašen. Ja bi se isto bojao da mislim kako je čudovište ispod mog kreveta! Ali ti si 100% siguran u svom krevetu. Ja te ne bi ostavio tu spavati da to nije tako.”

Najprije dolazi strah. Nakon toga dolazi priča, koja ponekad nema smisla!

Mi ljudi u svemu moramo pronaći neki smisao.

Svaki naš osjećaj sigurno nešto znači. Da bi ih obuzdali, mi svojim osjećajima dajemo smisao. To radimo tako da uz njih vezujemo određenu priču.

“Osjećam se prestrašeno/tužno/tjeskobno zato što…”

Ponekad će ova priča biti realna. Ponekad neće.

No svaki strah koji je povezan uz priču (pa iako i izmišljenu, nerealnu priču) ćemo obuzdati bolje nego onaj koji nema priču ili kontekst u kom ga promatramo i analiziramo.

Djeca neće uvijek znati prepoznati čega se boje kada pokušavaju zaspati.

Mogu imati osjećaj da će se nešto loše dogoditi. No mogu se osjećati loše bez ikakvog vidljivog razloga.

Ovo je pogotovo prisutno u situacijama kada su čuli ili vidjeli nešto što ih je uzrujalo. Nešto s čime se ne usude suočiti.

Bilo koja vijest kao požari u Australiji na primjer mogu tako izazvati razmišljanje kod djece. Djeca će to često posvijestiti na sasvim drugi način od nas. Oni će razmišljati o obiteljima i djeci koja su izgubila svoj dom. O svoj djeci koja su izgubila dragu osobu. Ili kućnog ljubimca.

To je samo normalan proces kroz koji djeca prolaze kako odrastaju. I sasvim je uobičajeno da u određenoj situaciji počnu razmišljati da se isto može dogoditi i njima.

“Ako se to može dogoditi ljudima u Australiji, može se dogoditi i nama. Što ako dođe do požara u našoj kući, ako se nešto dogodi našoj obitelji ili našem psu? Što ako se to dogodi baš dok ja spavam?”

Veliki i teški strahovi poput gubitka roditelja, činjenice da mogu ostati sami na svijetu, izgubiti kuću i sve što imaju djeci su preteški za suočiti se s njima.

Zbog toga će često te i takve strahove prezentirati na iracionalan način kao na primjer, čudovišta ispod kreveta, provalnika koji mogu doći svakog trena ili vještice u ormaru. Ovo je znak da se djeca bore s tim velikim strahovima te da im treba naša pomoć kako bi se s njima suočili.

Kada djeca pričaju o svojim strahovima prije spavanja, njihova priča se može činiti iracionalnom i izmišljenom (nama roditeljima često i besmislenom). No budite svjesni da su njihovi osjećaji koje taj strah izaziva itekako stvarni.

Taj osjećaj treba prepoznati i s njime se suočiti.

Svako dijete ima drugu razinu emocionalne inteligencije pa svakako pristupite tom problemu sukladno dobi i stupnju emocionalnog razvoja vašeg djeteta. Identificirajte osjećaj (tuga, strah, očaj, zabrinutost, neizvjesnost), glasno ga izgovorite te utješite dijete kako bi se ponovno osjećalo sigurno.

“Vidim da si jako prestrašen. Znam da se neke ružne stvari događaju u svijetu, no mi smo sigurni. Sve je u redu i svi smo sigurni.”

Ako se je vama ili vašoj obitelji dogodilo neugodno iskustvo, činjenica je da je to sada iza vas i u ovom trenutku ste sigurni.

“Znam da je ti je teško kad se sjetiš što se dogodilo i da je bilo jako strašno. I meni je bilo jako teško. U redu je da si tužan ili ljut zbog toga. I ja se tako osjećam. Ali sada smo zajedno, prošlo je i sada smo sigurni. Tu si kraj mene. Sve će biti u redu.”

POVEZANA TEMA: Kako razviti emocionalnu inteligenciju kod djece?

Zašto se ovo događa prije odlaska na spavanje?

Djeca često ne mogu definirati osjećaje.

No ti osjećaji bez obzira na to traže njihovu reakciju.

Ako su djeca tjeskobna oni traže utjehu na sigurnom mjestu. Oni se moraju ili suočiti s tim osjećajem, ili ga potisnuti.

Tjeskoba prije spavanja može se očitovati kao: ljutnja, agresivnost, svađa, plač, nemir, odbojnost prema svakom obliku komunikacije ili ignoriranje roditeljskih uputa.

Nemojte ovo brkati s lošim ponašanjem. Radi se o tjeskobi!

Djetetu mozak šalje poruku da nije sigurno jer je udaljeno od velike snažne osobe koja ga štiti i čuva.

Ponekad djeca mogu postati vrlo zahtjevna netom prije odlaska u krevet te aktivno pokazivati otpor. Ovo nije njihov bunt već pokušaj da se postave u situaciju u kojoj se osjećaju sigurno.

To često pokazuju kroz ono što roditelji tumače kao neposluh.

To može biti svađa s roditeljem, vrištanje ako nije po njihovom ili pokušaj da kontroliraju vaše ponašanje i vrijeme kada moraju otići na spavanje.

Ovakvo ponašanje svakog roditelja dovodi na rub živaca. Ali postoje dva problema.

Prvi je taj da “Vođa nikad ne spava!”. Dok god vaše dijete želi biti vođa i nametati svoja pravila ono se neće moći opustiti i zaspati.

Drugi leži u tome što djeca nisu baš uspješna u ulozi vođe, pogotovo kada su umorni i kada pokušavaju biti vođa odraslim osobama. Što više se postavljamo u podređenu ulogu ili agresivno namećemo svoje vodstvo, to više bacamo “ulje na vatru”.

No što napraviti?

Ovakvo ponašanje pred odlazak na spavanje ne znači da vam dijete želi zagorčati život.

Njihov mozak je zaključio da im prijeti “opasnost”, da više nisu sigurni. Tjeskoban mozak neće se smiriti dok se opet ne bude osjećao sigurno. Da bi se osjećao sigurno mora osjetiti povezanost i zaštitu.

To možemo pružiti u vidu nježnog, ali snažnog vodstva, ljubavi i pažnje.

Evo nekoliko savjeta kako to postići.

1. Postavite granice, ali nježno.

“Za 15 minuta moramo ići na spavanje. Želiš li topli kakao prije no što obučemo pidžamu?”

2. Prihvatite njihove osjećaje i nasmijte ih

“Znam da ne voliš odlazak na spavanje. Ni meni se baš ne spava, radije bi da se možemo igrati cijelu noć. Da nikad ne moramo spavati nego da možemo igrati igrice u pidžamama cijelu noć. Ali sada je vrijeme da krenemo na spavanje.”

3. Ponudite im sigurnost u povezanosti

Ovo će pomoći djetetu da se osjeća sigurno. Tako neće morati sam tražiti sigurnost jer se već osjeća sigurno pa se može opustiti.

“Za 15 minuta moramo ići na spavanje. Dođi kod mene u krilo da ti pročitam priču. Koju priču želiš da ti pročitam?”

Ovo ne znači da će se smiriti i bez pogovora zaspati u 5 minuta. Ono što pokušavamo postići je postaviti temelje ponašanja, a to se ne događa preko noći.

Kada stvari krenu krivo vrlo je lako izgubiti strpljenje i početi se derati na djecu ili ih grubo poslati u krevet. A sigurno će biti mnogo takvih situacija, bez obzira kako se mi postavimo.

Budite svjesni da svaka situacija u kojoj se izderemo na njih, grubi smo i hladni prema njima, te općenito svaka situacija u kojoj se udaljavamo od djece stvara jači osjećaj nesigurnosti.

Svako posramljivanje ili udaljavanje mozak tumači kao opasnost, a to se očituje kao loše ponašanje djeteta.

Što više se posvetimo djeci sa strpljenjem i suosjećanjem to ćemo više usmjeriti njihov mozak ka osjećaju sigurnosti. A to je upravo ono što mozak želi i treba osjećati prije odlaska na spavanje.

Što više dijete osjeti tu prijeko potrebnu sigurnost to će više biti spremno prihvatiti naše vodstvo i poslušati naše upute za odlazak na spavanje bez puno muke.

U trenucima kada se dijete osjeća nesigurno ono nije spremno prepustiti se našem vodstvu i poslušati što mu govorimo. U takvim trenucima moramo se posvetiti djetetovom osjećaju nesigurnosti, straha ili tjeskobe.

Tek kada se dijete smiri i osjeća se sigurno možemo pričati o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju. Tek tada možemo dati savjete koje će dijete saslušati. U protivnom, pričamo u vjetar.

POVEZANA TEMA: Zajedničko spavanje – ultimativni hir modernih roditelja ili prirodna potreba svakog djeteta?

Kako smanjiti utjecaj tjeskobe prije spavanja?

Moguće je umanjiti ovaj utjecaj tjeskobe prije odlaska na spavanje.

Evo kako.

1. Prebacite fokus s odvojenosti od roditelja na povezanost s roditeljem

Odlazak na spavanje je odvajanje djeteta od roditelja. Mlađoj djeci ovo može predstavljati veliki problem pa je potrebno prebaciti fokus s odvajanja (odlaska na spavanje) na povezanost (trenutak kada ćete opet biti zajedno).

Nemojte se dakle fokusirati na noć već prebacite fokus na jutro:

• Prije spavanja izaberite knjigu koju ćete pročitati ujutro uz doručak
• Dajte im nešto svoje i neka vama oni daju neku svoju igračku. Neka dogovor bude da ćete jedan drugom vratiti isto kad se probudite.
• Pričajte o tome što ćete sutra raditi kad se probudite

Djeca koja nemaju problem s odlaskom na spavanje bez problema će se pozdraviti s vama i poželjeti vam laku noć. No nekoj djeci odvajanje može predstavljati problem pa vam ove tehnike mogu biti od velike pomoći da ih smirite kako bi se osjećali sigurno.

2. Nemojte asocirati odlazak na spavanje s odvajanjem

Mozak uči iz iskustva.

Jedini način za naučiti mozak da je odlazak na spavanje siguran je asocijacija tog događaja sa sigurnošću. Ako je vaše dijete tjeskobno kada treba ići spavati odlazak u krevet za njega predstavlja stres, a ne sigurnost.

Krevet se tada čini kao mjesto gdje bulje u strop i razmišljaju o svemu što može poći po zlu. Mjesto gdje ih boli trbuh i gdje se osjećaju loše. Mjesto gdje im fale roditelji.

Ovaj proces učenja događa se u nekoliko koraka.

Najprije popričajte s djetetom.

“Znam da ti je nekad strašno ležati sam u krevetu. Ali ja znam da si tamo apsolutno siguran. Iako ti se sada možda i ne čini tako tvoja soba je jako sigurna i super. Znam da ćeš uskoro moći ići na spavanje bez brige i spavati cijelu noć u svom krevetu. Ja ću ti pomoći da se osjećaš sigurno. Zajedno ćemo raditi na tome. Siguran sam da ti to možeš!”

Postavljanjem pravila unaprijed omogućujete djetetu da se osjeća sigurno. Vi tako preuzimate vodstvo na miran način, što je djetetu itekako potrebno.

Ako je dijete do sada spavalo s vama te se navikava na spavanje u svojoj sobi postavite pravila. Krenite tako da dijete ostane u svom krevetu 5 minuta pa onda može doći spavati kod vas. Zatim produžite taj period na 10 minuta, 15 minuta i tako dalje.

Dijete tako dobiva kontrolu nad činjenicom da može doći kod vas ako to želi te se zbog toga osjeća bolje. Tada se njihova soba ne čini kao tako strašno mjesto, jer znaju da ste blizu.

Kako se dijete opušta tako radite na tome da ostaje sve dulje u svom krevetu bez da dolazi kod vas, sve dok ne uspije samostalno zaspati u svom krevetu. Budite svjesni da ovaj proces može trajati mjesecima.

I to je u redu.

Ako dijete i dođe kod vas usred noći dopustite mu to. No tada ujutro fokus prebacite na činjenicu da je samo zaspalo u svom krevetu. Primijetite i pohvalite njegov napredak!

3. Zamijenite mjesta

Kada je dijete savladalo gornji korak ili ako želite poboljšati rutinu jednostavno zamijenite mjesta. Umjesto da dijete dolazi vama, dođite vi njemu.

Prođite svoju uobičajenu rutinu – priča, zagrljaj i poljubac. Neka dijete ostane u svom krevetu, ali dajte mu do znanja da ćete vi doći njemu za 5 minuta. Kada je to savladano, produljite period na 10 minuta, pa 15 i tako dalje.

Neka djeca se mogu bojati da nećete doći pa budite točni i nemojte ih iznevjeriti.

4. Što je s noćnim morama?

Ako vaše dijete ima problem s noći morama pričajte o snovima koje dijete želi sanjati.

Snovi, pa i noćne more, formiraju se iz naših vlastitih misli, osjećaja, strahova ili sjećanja.

To znači da mi sami možemo utjecati na njih.

Ako prije spavanja pričamo o snovima vrlo je vjerojatno da će to utjecati na naše snove te noći. Primijenite ovu metodu i sa svojom djetetom pričajte 10ak minuta prije spavanja o specifičnom snu kojeg dijete može sanjati te noći. Fokusirajte se na pozitivnu i sretnu situaciju.

Mozak sanja u slikama pa je važno u ovom razgovoru fokus staviti na boje, scene, okolinu kako bi opisom dočarali situaciju.

Dobra ideja je svaku večer pričati istu priču koje ćete modificirati ili joj dodavati dijelove po potrebi kako se priča razvija. Što više pričate o tome to je vjerojatnije da će dijete sanjati upravo ono o čemu ste pričali.

Zaključak

Da bi djeca rasla i napredovala moramo im osigurati osnovne temelje za rast i razvoj.

San je osnova svega.

Kada je njihov mali svijet pun stresa i neizvjesnosti možemo očekivati tjeskobu prije odlaska na spavanje. To predstavlja problem, za njih i za vas.

I roditelji s najviše strpljenja padnu na ovom testu!

Svatko od nas treba san pa ako smo i sami umorni mnogo nam je teže primijeniti ove metode. Ako svi imate tešku večer, nemojte se uzrujavati jer ste prekršili svoje pravilo. Sve će biti u redu.

Što se više djeca osjećaju povezana s vama prije spavanja, to će se sigurnije osjećati. A što se sigurnije osjećaju, to će se bolje odmoriti tijekom noći.

Da bi razvili osjećaj sigurnosti kada su sami u krevetu nakon što su navikli na spavanje s roditeljem, potrebno je vrijeme. Budite toga svjesni.

Ovaj proces neće se dogoditi preko noći. No uz naše vodstvo djeca će zasigurno razviti naviku samostalnog spavanja. No umjesto da se osjećaju ostavljeni i sami, osjećat će povezanost s nama, najvažnijim velikim ljudima u njihovom životu.

POVEZANA TEMA: Kako razviti društvenu inteligenciju kod djece?