Kao i svaki novi roditelj, smatrala sam da je normalno za dijete da spava u svom krevetiću, bilo kad je veće ili kada je još u potpunosti maleno.
No, s vremenom sam shvatila koliko sam bila u krivu i sada sam zahvalna što mi je oči otvorila upravo moja malena velika djevojčica.
Kada je imala tek nešto više od 3 mjeseca, odlučila sam da ću prestati s tom agonijom “uzmi ju iz njenog krevetića, nahrani ju, vrati ju natrag u krevetić i tako 15 puta tijekom jedne noći” te ju jednostavno, nakon što bi se prvi put probudila, nahranila, te ostavila kod sebe u krevetu.
Nakon nekog vremena, dječji krevetić je postao mjesto odlaganja igračaka i ona je počela spavati s nama u zajedničkom krevetu.
Nisam bila sigurna u to što sam radila. Kao i svaka nova majka, bojala sam se nametnutih bojazni da ću ju ugušiti, prignječiti ili nešto treće, ali osjećaj mi je govorio da sam ipak možda u pravu.
Ipak, nisam se ni bunila na više sna, pošto su nam noćna hranjenja bila puno jednostavnija i mirnija.
Drugu pozitivnu stranu zajedničkog spavanja imala sam prilike vidjeti kada je jedna poznanica objašnjavala kako ona svoju tromjesečnu bebu “uči da se sama uspava, tako što ju pusti da se isplače u krevetiću nakon što ju stavi na spavanje”.
POVEZANA TEMA: Kako (i kada) naučiti dijete da se samo uspavljuje?
To je poznata kontroverzna metoda nazvana kontrolirano plakanje koja nalaže roditeljima da ostave malo dijete samo u prostoriji da plače u sve većim vremenskim intervalima.
Na prvu, takvo nešto mi je bilo nezamislivo. Ali jednu večer, umor i očaj su me natjerali da isprobam tu metodu. Nakon što sam izdržala par minuta neutješnog plača svoje malene djevojčice, preplašene i zatvorene u sobi u mraku, samo sam se zapitala: “Pa što ja to radim?”
Srce mi se slomilo, poletjela sam joj u zagljaj i obećala joj da takvo što više nikada neću napraviti! I nisam.
Već sam tada počela proučavati upravo suprotno – zajedničko spavanje. To me je pak dovelo do povezujućeg roditeljstva. Vodila sam se svojim osjećajem koji mi je govorio nešto drugo i nikada nisam požalila.
Došla sam do spoznaje da djeci ne samo da je nužno potrebno zajedničkio spavanje s roditeljima, već im, evolucijski gledano, nagon govori da je prirodno imati roditelja uz sebe tijekom spavanja, pošto im takvo što osigurava osnovno preživljavanje.
Noću su sva čudovišta ispod kreveta stvarna i jedino što ih može spasiti je majčino naručje.
U razvijenim zemljama, zajedničko spavanje smatralo se normalnom obiteljskom praksom sve do industrijske revolucije krajem 19. stoljeća.
Tada je majka preuzela veću ulogu na sebe, vodeći kompletnu brigu o djeci i kućanstvu, čime je imala manje vremena za posvetiti svakom pojedinom djetetu.
To su bili standardi koje bi nametali vodeći stručnjaci za djecu, najčešće muškarci, s naglaskom na strog pristup u odnosu na dojenje, spavanje i općenito odgoj.
U kasnijem periodu, imućnije obitelji su gradile svoje kuće na način da svakom članu obitelji osiguraju njegovu posebnu prostoriju za spavanje (separate sleeping quarters), tako da je svako dijete samostalno spavalo.
U to vrijeme se pojavio mit da sindrom smrti u kolijevci (SIDS – Sindrom iznenadne dojenačke smrti), uzrokuju majke koje uguše dijete tijekom zajedničkog spavanja, što je dodatno plašilo majke da niti ne pomišljaju na zajedničko spavanje s djecom.
POVEZANO: Ovo je 8 načela povezujuće roditeljstva i evo zašto su ona važna!
Srećom, u posljednjih 50 godina stvari su se počele vraćati u svoje normalno stanje i kada je ponovo dovedeno u pitanje SIDS-a, istraživanja su pokazala da zajedničko spavanje ne povećava rizik od istog, osim ako se radi o roditelju koji puši, pije ili uzima opojna sredstva.
Ponovo se okrećemo prirodnom roditeljstvu koje podrazumijeva našu prilagodbu potrebama djeteta, a ne obrnuto.
Dolazimo do spoznaje da zajedničkim spavanjem majka i dijete usklađuju svoj ciklus spavanja i time čak dobivamo više neometanog sna.
A ukoliko uz isto uskladimo dojenje, doveli smo razinu učinkovitosti ovog pristupa do maksimuma.
U današnjem svijetu, uz sva očekivanja i odgovornosti, vrlo je velik izazov preuzeti na sebe ulogu roditelja.
No, želimo li s djetetom stvoriti odnos pun ljubavi i povjerenja, možda bi ipak trebali dobro razmisliti prije nego prihvatimo takve kontroverzne metode kao što je kontrolirano plakanje.
Možda bi trebali poslušati svoj roditeljski nagon i učiniti ono što nam nalaže srce, a ne baka, susjeda ili poznanica – voditi se prirodnim metodama roditeljstva te osluškivati potrebe svog djeteta i pružiti mu utjehu u tom najsigurnijem mjestu na svijetu – zagrljaju svoje majke ili oca, i spoznati dugotrajne dobrobiti koje proizlaze iz zajedničkog spavanja djeteta i roditelja.
POVEZANA TEMA: Nekoliko savjeta kako staviti djecu na spavanje bez stresa
