Vrlo često roditelji su u okolnostima koje bi se mogle smatrati neidealnim – kada fiziološki i emocionalno ispunjavaju mnoge zahtjeve djeteta.

To može dovesti do toga da roditelji postanu frustrirani i uzrujani kada njihova djeca odbiju poslušati savjete ili kada se neprestano bave onim što roditelji smatraju štetnim.

Kada se radi o mnogim izazovima roditeljstva s djecom koja se obično razvijaju, jednostavne strategije mogu biti od velike pomoći.

Međutim, povremeno se pojavi posebno naporan roditeljski izazov – onaj koji neće ponuditi jednostavan odgovor na pozitivno potkrepljenje, jasno postavljanje granica ili ometanje.

Jasno je da neke situacije zahtijevaju dublje istraživanje.

Istraživanja sugeriraju da roditeljsko mentaliziranje odnosno sposobnost da pokušaju razumjeti vlastito ponašanje i ponašanje svog djeteta iz perspektive temeljnih mentalnih stanja (misli, osjećaji, potrebe) može pomoći da se dođe do srži najzamršenijih problema roditeljstva.

POVEZANA TEMA: Koja je razlika između discipline i kazne?

Moć razumijevanje djetetovog ponašanja

Roditelji koji imaju sposobnost mentaliziranja mogu uočiti manje očite i manje vidljive uzroke ponašanja svoje djece.

Kada je dijete, na primjer, ljutito, roditelji nerijetko dolaze u iskušenje da odgovore davanjem čvrste posljedice, kao što je time-out, ili uklanjanje nečega što dijete voli, kao što je cijenjena igračka ili vrijeme za tehnologiju.

S druge strane, roditelj koji mentalizira može vidjeti povrijeđenost ispod djetetove vanjske ljutnje i reagirati tako da se izravno pozabavi tom boli i dođe do korijena problema, primjerice postavljanjem pitanja djetetu je li uzrujano i želi li pričati o tome.

Čineći to, roditelj će možda moći ukloniti razlog iza ljutnje, umjesto da se bavi samo simptomom problema. Tako može dati djetetu alat za rješavanje ovog problema u budućnosti, a to je traženje podrške.

Svrha mentaliziranja najbolje se može objasniti na primjeru s kojim se susreo velik broj roditelja.

Četverogodišnja kćerka: NE MOŽEŠ češljati moju kosu!
Roditelj: Kasno je – moramo krenuti u vrtić za pet minuta. Moram te počešljati.
Četverogodišnja kćerka: Nikada ti neću dopustiti da me počešljaš! Želim divlju kosu!

Neka verzija ove bitke događala se svakodnevno tijekom vrlo duga tri tjedna, tijekom kojih je roditelj isprobao pet različitih vrsta pribora za četkanje – od češljeva sa širokim zupcima do mokrih četki – tri različite vrste regeneratora u spreju, bezbroj oblika distrakcije (pjesme, knjige, TV), i, naravno, obećanje puno nagrada.

Ipak, ništa nije uspjelo, jer njegova kćer nije htjela češljati kosu.

Nije bilo koristi.

Ispostavilo se da mržnja kćeri prema češljanju nije imala nikakve veze s običnim prkosom, ispitivanjem ograničenja ili izbjegavanjem boli izazvane češljanjem.

Ona nije željela češljati svoju izuzetno plavu kosu jer su djeca u vrtiću komentirala to kad je češljana, a ona je jedino dijete u svojoj grupi s plavom kosom, zbog čega se ističe.

Očito dotjeran izgled naglašava ono što je čini drugačijom od druge djece u školi, a ona je bila nervozna što će dobiti takvu pažnju. Roditelj ove djevojčice to je saznao tijekom razgovora pred spavanje koji je bio smiren i opušten.

Ovo saznanje omogućuje djetetu i roditelju smišljanje plana za rješavanje problema na način koji bi postigao:

• ciljeve roditelja: kosa koja se ne zapetljava
• ciljeve djeteta: ne privlači pretjeranu pozornost u vrtiću

To se može postići postupnim izlaganjem sve većoj količini češljanja svaki dan tijekom tjedan dana.

Ispostavilo se da roditelji koji ovako razmišljaju vide širok raspon dobrobiti u svojoj djeci.

Kao prvo, njihova djeca razvijaju veću sigurnost i privrženost, koja se očituje u tome da se djeca osjećaju sigurnima u odnosu s roditeljima.

Nadalje, u jednom eksperimentu, roditelji koji su više mentalizirali dulje su ustrajali u pokušaju da umire bebu koja plače. Ovo zorno prikazuje kako mogućnost razmišljanja o dječjim mislima i osjećajima može dati mentalnu fleksibilnost da isprobamo više pristupa u odgovoru na njihove probleme.

Djeca roditelja koji više mentaliziraju sposobna su se bolje brinuti o vlastitim emocijama.

Bolje se samoreguliraju i umiruju.

Osim toga, nedavna istraživanja sugeriraju da mentaliziranje može biti posebno važno kada roditelji ili djeca doživljavaju više razine stresa ili traume. Među majkama koje su bile sklonije stresu, one koje su više promišljale o uzrocima ponašanja djeteta, ponašale su se najosjetljivije prema svojoj djeci.

Nakon još jedne stresne noći kada dijete odbija spavati, učenje fokusiranja na njihova mentalna stanja i potrebe moglo bi nam pomoći da osjetljivo reagiramo na njih, pa čak i smanjiti ovakve vrste bitaka u budućnosti.

Promišljanje o odgoju i mentalnom stanju djeteta, osim što ima prednosti za dijete, također ima prednosti za same roditelje.

To može omogućiti da roditelje razmile o vlastitim emocijama u roditeljskoj ulozi, dajući jasnoću o tome zašto ponašanje njihove djece u njima izaziva tako snažne reakcije.

Na primjer, nakon što ju je kolega na poslu jednog dana kritizirao zbog nekompetentnosti, majka bi mogla prepoznati da je njezina frustracija zbog djetetovog ponašanja testiranja granica pretjerana – u konačnici više povezana s njezinim radnim izazovima nego s vlastitim djetetom.

Takva nam jasnoća može pomoći da prepoznamo pravi izvor svojih osjećaja, što nam zauzvrat može pomoći u njihovom reguliranju.

U konačnici, istraživanja sugeriraju da roditelji s više promišljanja doživljavaju veću dobrobit u svojim ulogama roditelja.

POVEZANA TEMA: 5 koraka za razvijanje emocionalne inteligencije kod djece

Kako se otvoriti prema svom djetetu?

To mentaliziranje (promišljanje o odgoju i emocijama djeteta, ali i nas samih) isprva zvuči kao kompliciran koncept, no njegovo provođenje s vašim djetetom uključuje samo nekoliko jednostavnih koraka.

1. Provjerite vlastite emocije

Razmislite o vlastitim emocijama.

Kada se osjećate pod stresom, zastanite i razmislite o tome kako se osjećate.

O čemu razmišljate?

Kako bi to moglo utjecati na vaše dijete?

Vaš stres je dobar pokazatelj kako se vaše dijete vjerojatno osjeća.

Neka pitanja koja si možete postaviti:

• Kako se sada osjećam?
• Što se događa u mom tijelu?
• Koje misli ili osjećaje imam koji bi mogli utjecati na moje roditeljstvo ili moje dijete?

Na primjer, tijekom stresnog roditeljskog trenutka, možete shvatiti da ste zabrinuti da ćete negdje zakasniti i da bi taj pritisak mogao utjecati na vaše ponašanje, zbog čega ćete stisnuti šake i škrgutati zubima.

To se također može prenijeti na vaše interakcije s djetetom, posljedično izazivajući da se s djetetom strože razgovarate.

Naučite provjeriti sami sebe i obratite pažnju na svoje trenutne misli i osjećaje; to vam može pomoći da se posvetite vlastitim iskustvima i iskustvima svog djeteta.

POVEZANA TEMA: Kako se nositi s teretom vlastitog djetinjstva u odgoju djece?

2. Zastanite na trenutak

Zastanite da razmislite o djetetovim mislima i osjećajima.

Kada vaše dijete pokazuje ponašanje koje vas zbunjuje ili uzrujava, zastanite kako biste si dopustili da razmislite o svim različitim objašnjenjima za takvo ponašanje.

To primjerice mogu biti misli, osjećaji ili želje koje vaše dijete može imati.

Ovdje je važno zapamtiti da su emocije često slojevite, tako da možemo pokazati jedan osjećaj, ali ga zapravo doživljavamo drukčije.

Neka pitanja koja si možete postaviti uključuju:

• Je li moguće da je moje dijete trenutno zabrinuto, tužno ili ljuto?
• Iako se zbog ponašanja mog djeteta čini da je ljuto, je li moguće da ono zapravo osjeća nešto drugo što se previše boji pokazati?
• Koju bi skrivenu potrebu moje dijete moglo imati, a koju pokušava izraziti svojim postupcima?
• Kako im mogu pomoći da izraze ovu potrebu?

Na primjer, ako je vaše dijete otišlo u drugu sobu nakon interakcije s bratom ili sestrom, bilo bi najlakše pretpostaviti da je ljuto.

Ako zastanete da provjerite što bi moglo osjećati, možda ćete saznati da se osjeća odbačenim ili isključenim, a razgovor o osjećajima ili pomoć roditelja da se osjeća uključenim u igru svog brata ili sestre može mu pomoći da se osjeća bolje.

POVEZANA TEMA: Kako pomoći sebi da postanete bolji roditelj?

3. Uključite dijete u proces

Usporite i pitajte svoje dijete što proživljava.

Koristite otvorena pitanja i pokažite znatiželju u razumijevanju pravih misli i osjećaja vašeg djeteta, kamo god vas oni odveli.

Pobrinite se da to učinite u vrijeme kada vaše dijete nema vremenski pritisak ili natjecateljske zahtjeve za svojom pažnjom.

Izjave i pitanja poput sljedećih mogu pomoći u postavljanju željenog tona

Imaš li nešto na umu? Pitam se osjećaš li se uzrujano zbog nečega. Uvijek želim znati kako se stvarno osjećaš.

Važno je obratiti pažnju na to kakva pitanja postavljate djetetu.

Ako djetetu postavite pitanje koje iziskuje odgovor da ili ne, nećete saznati što vaše dijete misli ili kako se osjeća. Stoga je potrebno postavljati otvorena pitanja u kojima dijete prepoznaje vaš interes i zanimanje za njega i njegove osjećaje.

POVEZANA TEMA: Trebamo li pustiti dijete da se opeče kako bi naučilo lekciju?

4. Budite otvoreni za nova iskustva

Nakon što ste stvorili pozitivno okruženje za razgovor o djetetovim mislima i osjećajima, važno je nastaviti prenositi stanje otvorenosti prema novim iskustvima.

Možda je vaše dijete oduvijek mrzilo biti u centru pažnje, pa kada mu grupa klinaca pjeva sretan rođendan, lako je pretpostaviti da mu je neugodno. Ipak, važno je da ne zaboravite pitati dijete prije nego što nešto pretpostavite; možda ćete se iznenaditi kada saznate da je razlog zbog kojeg je zapravo uznemiren taj što su je prijatelji zaboravili zvati nadimkom koji preferira.

Važno je upamtiti da se, baš kao i mi, misli, osjećaji i sklonosti naše djece neprestano mijenjaju.

Iako će nedvojbeno biti izazova koji će zbuniti čak i najdarovitije roditelje mentalizatore, ove korake dobro je poznavati i pratiti.

Važno je promišljati o djetetovim osjećajima i onome što se skriva iza njegove ljutnje, nervoze ili isključivanja.

Kao što i odrasli ljudi često prikrivaju svoje prave osjećaje bijesom, tako i dijete prikriva svoje osjećaje. Upravo zato je važno posvetiti se djetetu kako bi već od rane dobi naučilo da su njegovi osjećaji važni i da ih vi kao njihovi roditelji uvažavate i poštujete.