Roditeljstvo je najljepše, ali ujedno i najzahtjevnije iskustvo.
Nema ljepšeg osjećaja od stvaranja uspomena s tim malim, nevinim i bespomoćnim bićima, našom djecom.
Od prvih trenutaka pokušavamo zaštititi svoju djecu, maziti ih, paziti, pružiti im sve što je u našim mogućnostima i još više.
Zadaća svih roditelja je odgojiti djecu da postanu samopouzdane, samostalne, empatične osobe koje su ujedno emotivno zrele. Kako bismo to postigli potrebne su nam granice i dosljednost u odgoju.
Svako dijete je individua za sebe i nema točnog recepta za rješavanje bilo koje problematike koja se pojavi u odgoju. Stoga je potrebna volja, trud i snaga roditelja kako bi bili što uspješniji u svojoj ulozi.
Biti roditelj danas je puno teže nego prije.
Radno vrijeme, dodatni stresori i izvan posla, prevelika i nerealna očekivanja, sve to dovodi do nezadovoljstva i osjećaja nemoći kod roditelja.
Velika dostupnost informacija i dijeljenje savjeta sa svih strana dovode do manjka samopouzdanja roditelja, a time i otežavaju odgoj djece. Ono što danas nedostaje je prije svega podrška roditeljima te pokoji savjet stručnjaka kako bi im skinuli barem djelić tereta koji ionako nose na leđima.
Djeca od prvog dana rođenja zahtijevaju veliku pozornost roditelja koja nerijetko prelazi granice. Nemisleći pritom samo na djetetove potrebe za hranom, higijenom, odjećom.
Pritom se misli na pretjeranu zaštitu i pružanje djeci gotovo svega što požele zbog osjećaja krivnje, ali i krive percepcije što je za djecu zapravo dobro. Da se takve situacije ne bi događale ili ponavljale roditelji moraju postaviti granice i pridržavati ih se.
Kod postavljanja granica i pridržavanja istih, potrebno je da smo kao roditelji emotivno spremni, odlučni i dosljedni.
Jako je bitno da, ako imamo partnera, budemo jednaki u granicama i odlukama.
Djeca vole ritam i granice.
Tako uče za daljnji život.
Ima puno primjera kako učiti dijete da postane sve ono što je već ranije spomenuto, a da pritom postavimo granice i budemo dosljedni.
Evo jednog primjera, spremate dijete za vrtić, ispočetka ono ne želi obuti cipele, a onda nakon nekog vremena plače da će se obuti samo. Roditelju se jako žuri i ponavlja kako moraju brzo krenuti.
Dijete plače, a roditelju je teško gledati plač djeteta.
U tom trenutku roditelj popušta i obuva dijete.
Dakle, s takvim činom roditelj pokazuje djetetu kako nema granica u njegovom ponašanju. Roditelj nije odlučan u namjeri da djetetu pokaže da je on autoritet, a ne dijete. I na kraju se ruši djetetovo samopouzdanje jer ga roditelj obuva.
Ono što je bitno u takvim trenucima jest da budemo unaprijed pripremljeni za ovakve situacije. Dijete pripremamo razgovorom koji, na isti način, svakodnevno ponavljamo. Za svaku situaciju je bitan razgovor, odlučnost i pridržavanje onoga što je dogovoreno.
U prethodnoj situaciji je potrebno unaprijed dogovarati što se prije vrtića radi, ne odustajati od dogovora, ali istovremeno djetetu dati mogućnost da bude samostalno.
Naravno, kod male djece ne možemo čekati da oni isprobavaju obuvanje i čekati unedogled. Moramo znati da za sve postoji vrijeme i da smo mi, roditelji, ti koji o tome odlučuju.
Evo nekoliko savjeta kako da uspijemo u granicama koje postavljamo i da budemo dosljedni. Bitno je da budemo primjer djetetu, imamo rutinu te dogovaramo pravila prije svakog izlaska iz kuće. Dok razgovaramo s djetetom imajmo kontakt očima, spustimo se na djetetovu razinu. Sve što djetetu govorimo mora mu biti razumljivo.
Bitno je ponavljati pravila na isti način i nikada se ne opravdavati.
Svako nepoželjno ponašanje mora imati djetetu razumljivu posljedicu.
Nikada ne omalovažavajte i uspoređujte dijete. U svakoj situaciji koja prelazi granice dolazi do frustracije, kako kod roditelja tako i kod djece. Mi odrasli znamo, ili se barem trudimo, kontrolirati svoje emocije.
Djeca ne mogu razumjeti emocije i ne mogu ih kontrolirati.
Naša zadaća kao roditelja je da ih naučimo da su sve emocije poželjne.
Isto tako je frustracija, koja se javlja kada dijete ne želi poštivati granice u ponašanju, dobra. Malo frustracije je dapače poželjno. Tako djeca uče i pripremaju se kasnije za život.
Uče da u životu nije sve ružičasto, poklonjeno i jednostavno.
Djeca vole ritam i rutinu.
Djeca koja imaju granice i poštuju ih, uče da su frustracije dobre, poštuju druge i pravila u društvu. Postaju samopouzdane i empatične odrasle osobe.
POVEZANA TEMA: Kako djecu naučiti kritičkom razmišljanju?
