U moru priručnika, savjeta i teorija o roditeljstvu, čini mi se da je posljednje što nam svima treba još jedan takav usputni tekst o tome što bismo trebali ili ne bismo trebali raditi, dok to negdje tamo neki drugi, sretniji i uzoritiji roditelji već odavno uspješno prakticiraju.
Ovo je tek osobna refleksija i svojevrsni pokušaj sumarizacije onoga što roditeljstvo doista znači.
Možda je ponešto od toga ostalo nedovoljno izrečeno prije nego što sam se i sama našla u toj, bez pretjerivanja, revolucionarnoj ulozi – ulozi majke.
Svima nama s članskom iskaznicom roditelja dobro bi došao okrugli stol oko kojeg bismo mogli podijeliti svoja iskustva iz tog složenog prostora znanja i neznanja, iz te beskonačne petlje zbunjenosti, neprestanog preispitivanja i sveprisutnog osjećaja krivnje.
Pišem o onome što svi roditelji implicitno znaju i razumiju, ali možda teže pronalaze riječi ili utjehu da to i izraze.
Intenzivni fokus na djetinjstvo kao temelj koji neizbježno oblikuje budućnost djeteta toliko je podignut na pijedestal da nije neobično što se od roditelja očekuje da žrtvuju sve – da postanu tvornica za odgoj djeteta u jednoj osobi.
Ono što je nekoć činilo cijelo selo ili kućanstvo puno baka i djedova, sada je zadaća samo jedne osobe, i to, nerijetko, majke. I ne, očevi nisu krivi za to, već društvo koje od nas zahtijeva pozamašne emotivne i materijalne resurse za odgoj djeteta, a istovremeno nam ne pruža dovoljnu javnu potporu za izvršenje tog važnog zadatka.
Gledajući na sve te izazove kao na osobne poraze, pokušavamo „privatizirati“ nedostatke javnog sustava.
Za postizanje ideala besprijekorno sretnog djetinjstva važna je i sreća partnera, odnosno odnos majke i oca. Romantizacija modernih brakova i kultiviranje idealnih odnosa zahtijevaju vrijeme i pažnju, što često dolazi u sukob s roditeljstvom punog kontakta i usredotočene svjesnosti.
Utopijsku romantiku parova nerijetko narušava realnost obiteljskog života, koja više nalikuje zajedničkom vođenju firme „Roditeljstvo d.o.o.“, uz neprestano provođenje trijaže prioriteta i njihovo svrstavanje u hijerarhijske ladice – od „vrlo važnog“ do „možda u idućem životu“. Vodimo vrtić u paru, ali i dalje od svojih partnera očekujemo sve u jednoj osobi – da nam bude prijatelj, ljubavnik, savjetnik i psiholog. Možda Esther Perel i nije pretjerala upotrijebivši sintagmu – parovi u zatočeništvu.
Postoji glasoviti esej koji je napisala majka djeteta s Downovim sindromom: Dobro došli u Nizozemsku. Emily Perl Kingsley opisuje kako nam se često očekivanja izokrenu naglavačke i ništa ne ispadne onako kako smo inicijalno zamišljali.
Iščekivanje djeteta nalik je planiranju putovanja u Italiju – pripremaš se, smišljaš planove, nabavljaš vodiče i priručnike, maštaš o Koloseumu, gondolama u Veneciji, Michelangelovu Davidu.
Sve je uzbudljivo i s nestrpljenjem iščekuješ početak putovanja.
Od trenutka kada se pojavi crtica na testu za trudnoću, odbrojavaš dane do poroda, romantiziraš prvi susret i pogled na novorođeno biće, doživljavaš sve one nježne trenutke dok promatraš kako ti pred očima rastu.
No onda, neočekivano – promjena leta – sletiš u Nizozemsku!
Tamo nije ni prljavo ni ružno, samo je drugačije od onoga što si očekivao, a ti si se našao nespreman i nepripremljen. Paradigma savršenstva odjednom se promijenila.
Djeca unose nove boje, zaplete i strahove koje nikada prije nismo osjetili. Vraćaju nas u prošlost, a istovremeno nas guraju prema budućnosti. Ona kompliciraju, impliciraju, sve čine mračnijim, evociraju svetost i objašnjavaju okrutnost ljudskog uma.
Ti mali kataklizmički uljezi najveći su blagoslov, čudo i svetost.
Dolaskom djeteta ponovno upoznajemo svijet i učimo od njih jednako koliko i oni od nas.
Tijela nam se mijenjaju.
Mi se mijenjamo.
Točka refleksije nastupa već prije samog dolaska djeteta na svijet, gdje priprema postaje katalizator za psihološku revoluciju. Za stvaranje sigurnog gnijezda iz kojeg će jednog dana samouvjereno poletjeti otvorenih krila, mi se čvrsto ukopavamo u zemlju, odbacujući sve nepredvidivo, neozbiljno, spontano i neproduktivno iz svojih života.
Preslaguju nam se prioriteti, redefiniraju uloge.
Čak je i znanstveno dokazano kako je za sretan život najvažnije održavanje odnosa, pa tako nastojimo biti i dobri partneri, prijatelji, kćeri i kolege na poslu.
Uredno i čisto kućanstvo postaje sinonim uspješnog majčinstva, pa ne zanemarujemo ni to. Krpa za pod i sredstva za dezinfekciju svih površina često zamjenjuju knjige pred spavanje. Roditeljstvo ne ostavlja prostora za mentalne slabosti, pa psihički evoluiramo razine koje bi se inače dosegle tek kroz godine.
Način na koji trenutačno odgovaramo djeci stvara obrazac koji će ona možda slijediti cijeli život.
Učimo kako biti manje reaktivni, smireniji i staloženiji. Vraćamo se u vlastito djetinjstvo, sagledavamo svoje roditelje drugim očima – koliko s osudom i zgražanjem, toliko i s novim razumijevanjem i tolerancijom.
Doktoriraš RSV virus u 24 sata dok nepomično danima sjediš u bolnici uz dječji krevetić, strepeći zbog svakog kašlja i udisaja svog djeteta. Nije prošlo ni mjesec dana od poroda, a tijelo je još uvijek u procesu oporavka. Spavanje sada izgleda poput jednoroga – čudesno, ali nedostižno – no toga se i ne sjetiš jer je sav fokus na tom bespomoćnom biću koje sada čini cijeli tvoj svemir.
Pritisku roditeljstva dodatno se pridružuje i očekivanje uspješne karijere.
Usprkos umoru i stalnim obavezama, trudimo se održati ravnotežu između profesionalnog i osobnog života. Ponekad se čini da se od nas traži nemoguće – biti predan roditelj i istovremeno uspješna osoba u karijeri.
No, upravo to balansiranje između dvije uloge tjera nas da se organiziramo bolje nego ikada prije. Svaki poslovni uspjeh i priznanje postaje dodatna motivacija, ne samo za nas, nego i kao primjer našoj djeci.
Na kraju dana često se osjećamo kao da smo pretučeni iznutra. No drugo jutro ustanemo, stresemo prašinu s koljena i vraćamo se u bitku. Bez obzira na sve nedaće, ubrzo otkrivamo da u Nizozemskoj ima i tulipana, vjetrenjača i Van Gogha. To su prvi osmijesi, prve ispružene ruke, prvo “mama” i “tata”, prvi zubić u dva ujutro i ponoćna znatiželja za otvaranjem kuhinjskih ladica.
To je prvo volim te mama.
Dan kad je sve što sam ikad željela dati, sve što sam htjela dobiti, sve što sam ikad izgubila i što me je ikad boljelo – vraćeno.
Trebali bismo se svi prisjetiti da roditeljstvo ne treba shvaćati toliko ozbiljno – ponekad je važno i opustiti se. Podržavajuća komunikacija s razumijevanjem, empatijom i naša prisutnost ono su što našoj djeci doista treba od nas.
Savršen roditelj ne postoji.
Na kraju ćemo svi, ionako, položiti s upisom u knjižicu “dovoljno dobar”. Sve dok nastojimo biti što bolji ljudi, prihvaćajući tu veliku odgovornost da u svijet šaljemo ljude kojima je najvažnije samo jedno – biti dobar čovjek.
Na sve ostalo ionako ne možemo utjecati, ma koliko god pokušavali zadržati kontrolu u svojim rukama.
Prolazim tekstom i pomislim – ovo baš i ne zvuči kao ohrabrujući i poticajan prozor u svijet roditeljstva za one koji o njemu tek razmišljaju ili nisu sigurni žele li to uopće u svom životu.
Nikada neću biti od onih koji upiru prstom u ljude bez djece i etiketiraju njihov život kao besmislen. Ali, kao prijatelj prijatelju, ne želim da propustiš tu jedinstvenu priliku za stvaranje najintimnijeg odnosa u životu.
Ovo nije žalopojka o tome kako mi je teško.
Ovo je prozor u najljepše razdoblje mog života. Ovaj kaos je predivan, ovaj kaos je smislen, i ovaj kaos je – život u svom punom sjaju. To je prilika za cijeli spektar osjećaja koje nikada ne bismo mogli osjetiti prema ičemu drugome.
Prilika za dublji osjećaj ispunjenosti, osobni rast i učenje. Prilika da se razlomimo na dijelove i nanovo posložimo. Prilika da iznova vidimo svijet neukaljanim, nevinim očima.
Svaki put kad ih pogledam, iznova me očaraju. Iznova me uvjere da će postići velike stvari u životu. I svaki put kad ih pogledam, učine me sretnijom osobom.
I tada shvatimo – jabuke doista padaju u nebo. Roditeljstvo je čudo života koje mijenja percepciju stvarnosti.
Ono što smo mislili da su granice, pretvara se u beskrajne mogućnosti.
Jabuke, kao simbol težine, promjena i prividnih ograničenja, u roditeljstvu lete u nebo, uzdižući nas iznad svakodnevnog kaosa i podsjećajući nas koliko je život dragocjen, smislen i prepun čuda.
