Unutar vrtićkih skupina odnosno školskih razreda nalaze se djeca različitih načina ponašanja.

Svako ponašanje ima svoju pozadinu te unutarnje razloge koji su poznati djeci.

Ono što mi vidimo je ponašanje samo po sebi – manifestaciju određenih stanja i emocija kod djeteta te često reagiramo u odnosu na to.

Reagiramo na ono što vidimo, dok bi zapravo bilo preporučljivo reagirati na ono što se nalazi u pozadini manifestiranog ponašanja.

Svako nepoželjno ponašanje u svojoj pozadini nešto krije te mi je namjera istaknuti što se krije iza skupina nepoželjnih ponašanja te kako sukladno tome reagirati po načelima pozitivne discipline.

Rudolf Dreikurs (Austrijsko-Američki psihijatar i edukator koji je proučavao poticanje poželjnog ponašanja kod djece bez kazne ili nagrade) ističe kako je zapravo dijete koje manifestira nepoželjna ponašanja – dijete koje je obeshrabreno.

Stoga djeca svoja ponašanja pogrešno usmjeravaju budući da se osjećaju obeshrabreno.

Naziva ih pogrešnim ciljevima s obzirom na to da su temeljeni na pogrešnim vjerovanjima o tome kako postići značaj i pripadanje.

Četiri su pogrešno usmjerena cilja kod dječjih ponašanja:

1. Pažnja dobivena nepoželjnim ponašanjem. Vjerovanje u pozadini je kako dijete pripada samo ako ima našu pažnju.
2. Pogrešno utemeljena moć. Vjerovanje u pozadini je kako dijete pripada samo kada je glavno odnosno kad ne dopušta da je netko drugi glavni.
3. Osveta. Vjerovanje u pozadini je da ako dijete ne pripada, barem može nanijeti bol koju i samo osjeća.
4. Pretpostavljena neadekvatnost. Vjerovanje u pozadini je da je nemoguće pripadati te dijete odustaje.

Djeca (i poneki odrasli) imaju neke od pogrešno usmjerenih ciljeva kako bi doživjeli osjećaj pripadanja i kako bi osjetili da su značajni.

Tako smatraju da im pogrešno dobivena pažnja i moć osiguravaju pripadanje i značaj, osveta im daje zadovoljstvo zbog boli koju osjete zbog osjećaja nepripadanja, a odustajanje je opcija jedino kad misle kako nisu adekvatni.

Djeca naravno nisu svjesna svojih pogrešno usmjerenih ciljeva odnosno vjerovanja. Stoga je izrazito važno da ih kao odrasle osobe u njihovom razvojnom putu prepoznamo i djelujemo – s obzirom na pogrešna vjerovanja, ne manifestirana ponašanja.

Ovo su postupci kojima možemo reagirati na svaki od pogrešno usmjerenih ciljeva.

POVEZANA TEMA: Kako načela pozitivne discipline primjenjivati u vrtiću?

1. Pažnja dobivena nepoželjnim ponašanjem

Dijete treba preusmjeriti u ponašanje kojem daje doprinos. Djetetu se daju zadaci i aktivnosti koji mu omogućuju da bude korisno, da pomaže drugima.

Dobro je učiniti nešto što dijete ne očekuje – poput zagrljaja.

Tako ne hranimo nepoželjno ponašanje, već ističemo kako je s djetetom sve u redu i grlimo s djetetom i njegovo nepoželjno ponašanje i njegovo pogrešno uvjerenje te mu dajemo značaj i omogućujemo osjećaj pripadanja.

S djetetom je dobro provesti neko kraće vrijeme u individualnoj aktivnosti. To može biti igra u centru kuhinje, građenja, na dvorištu, kreativna aktivnost…

S vremena na vrijeme treba obratiti punu pažnju na dijete, pozitivno usmjerenu te iskazati djetetu da ga vidimo i doživljavamo i dok je zaneseno u aktivnost manifestirajući poželjna ponašanja.

Djetetu je važno naglašavati njegovu vrijednost te mu iskazivati podršku i odvajati ponašanje koje nam se ne sviđa od osobe djeteta.

Tako i djetetu dajemo do znanja da je voljeno, uvaženo i prihvaćeno, no neka ponašanja nisu u redu i nepotrebna su.

POVEZANA TEMA: Zašto slanje u kut ne funkcionira i što koristiti umjesto toga?

2. Pogrešno utemeljena moć

Moć nije loša, samo treba biti usmjerena konstruktivno, a ne destruktivno.

Umjesto borbe s djetetom (ne fizičke naravno) potrebno je pustiti jedan vremenski odmak kako bi se stvari smirile te potom krenuti djelovati.

U redu je djetetu objasniti da ga ne možete i ne želite prisiliti na išta te potražiti pomoć od djeteta kako biste postigli suradnju. U redu je pitati dijete da iznese svoje prijedloge i zajednički ih prilagoditi realnim mogućnostima.

Osim zaokupljanja djeteta tako da tražite pomoć od njega, u redu je uključiti ga u aktivnosti kojima je cilj traženje rješenja te promišljanje.

To mogu biti igre i aktivnosti u bilo kojem centru aktivnosti – ne nužno za stolom s tiskanim zadacima ispred djeteta. Omogućite djetetu da se aktivno angažira te postigne ciljani tok aktivnosti.

Kako bi dijete sudjelovalo u predloženim aktivnostima i nekom okvirno predviđenom rasporedu odlično je uključiti ga u dogovor oko rutina i formiranje rasporeda.

Djetetu je dobro omogućiti izbore, no suziti ih na određeni broj kako bi dijete promislilo o konkretno postavljenim prijedlozima te učilo pristajati i na vaše prijedloge, no samostalno ih izabirući.

Uvijek pokazivati i verbalizirati djetetu kako je prihvaćeno, uvaženo i voljeno.

POVEZNA TEMA: Ovo su najvažnije 4 tehnike za odgojiti društveno inteligentno dijete

3. Osveta

Uvijek se dobro sjetiti kako djeca prikrivaju da su povrijeđena i da ih boli tako da traže osvetu i time dobivaju lažan osjećaj kontrole.

Dijete treba uvažiti, ne reagirati obrambeno na njegovu osvetu, već pokazati empatiju i pristupiti djetetu s razumijevanjem. Verbalizirati primijećenu emociju, izraziti razumijevanje te započeti razgovor s djetetom o tome.

U redu je djetetu opisati svoje emocije te mu opisati situaciju kad se i sami osjećate ljuto/tužno/neprihvaćeno, navesti zbog čega se tako osjećate te što biste tada voljeli učiniti.

Tako potičemo emocionalnu inteligenciju.

Ako se dijete osjeća neprihvaćeno zbog nekoga ili nečega što se prethodno dogodilo, dobro ga je usmjeriti u rješavanje situacije.

Nije u redu tjerati djecu da se pomire ako su se posvađali ili da se igraju zajedno samo kako bi se naizgled smirila situacija. Situacija bi se upravo naizgled i smirila te se djetetovi osjećaji u konačnici ne bi nužno promijenili.

Ono što valja učiniti je omogućiti djetetu komunikacijske alate kojima bi moglo riješiti situaciju koja je uzrok ovakvim osjećajima.

Uvijek pokazivati i verbalizirati djetetu da je voljeno, prihvaćeno i uvaženo.

POVEZANA TEMA: 5 koraka za razvijanje emocionalne inteligencije kod djece

4. Pretpostavljena neadekvatnost

Dijete će se nastaviti ponašati neadekvatno sve dok ne odustane od svog vjerovanja kako nije adekvatno.

Kod ovakvih pogrešnih uvjerenja djeteta dobro je prepoznati i identificirati djetetove jake strane te omogućiti djetetu da ih koristi kroz svakodnevne aktivnosti. Tako djetetu se omogućuje da se osjeća korisno i uvaženo te prihvaćeno.

Svaku pozitivnu stvar kao i najmanji uspjeh treba istaknuti u početku te dati do znanja djetetu da je to prepoznato.

Djecu je dobro grupirati u aktivnostima te im predlagati aktivnosti u manjim skupinama ili parovima kako bi osjetila i osvijestila svoj doprinos.

Uvijek pokazivati i verbalizirati djetetu da je voljeno, prihvaćeno i uvaženo.

POVEZANA TEMA: 8 načela pozitivne discipline kojih moraju znati roditelji, ali i odgojitelji!

Zaključak

Važno je naglasiti kako kod svakog od nepoželjnih ponašanja, reagiramo sukladno pozadini ponašanja.

Dijete uvažavamo i cijenimo te mu to i pokazujemo.

Važna je i spoznaja kako ta ponašanja nisu usmjerena niti protiv odraslih niti protiv djece u skupini. Usmjerena su isključivo i vođena činjenicom da dijete gaji osjećaje nepripadanja i neuvaženosti.

Nakon manifestiranog nepoželjnog ponašanja reagiramo s vremenskim odmakom.

U redu je i poželjno upitati dijete zna li zašto pokazuje određena nepoželjna ponašanja (zašto šeta po sobi za vrijeme zajedničkog okupljanja, zašto uzima igračke drugima iz ruke, zašto odbija sudjelovanje u predloženim aktivnostima…).

Očekivani odgovor od djeteta je da ne zna zašto se ponaša na određen način i to je u redu.

Tada nastupamo s pitanjima temeljenima na našoj pretpostavci o pogrešnim uvjerenjima kod djeteta. Pitanjima navodimo dijete kako bismo potvrdili pretpostavku odnosno dobili uvid u pozadinu manifestiranog ponašanja te tada reagiramo sukladno prethodno opisanim prijedlozima.

Može se dogoditi da prilikom davanja odgovora dijete ne daje jasne i precizne odgovore, no kao stručnjaci imamo kompetencije koje nam omogućuju prepoznavanje govora tijela prilikom davanja odgovora te sukladno tome možemo djelovati dalje.

Koji su izazovi u provođenju opisanih postupaka?

• Većini odraslih teško je ostati pozitivan i smiren u trenutku kad dijete manifestira određeno nepoželjno ponašanje.
• Ponekad je odraslima teško prihvatiti da njihovo ponašanje može biti uzrok nepoželjnom ponašanju kod djeteta. Dijete u skupini može se osjetiti neuvaženim ako smatra da odgojitelji više pažnje obraćaju na drugu djecu/dijete, da drugi dobivaju više pohvala, da imaju više prijatelja… To sve ne mora biti tako, no to je djetetov doživljaj realnosti.
• Ponekad djeca odbijaju suradnju iako je poduzeto sve prema prethodno opisanom. To može biti zbog toga što nismo uvažili vremenski odmak te je dijete još uvijek uzrujano.

Za kraj želim istaknuti najvažnije što nam može pomoći u objektivnom sagledavanju djetetovih ponašanja, a to je činjenica da djeca koja se ponašaju kao da nisu voljena su ona djeca koja osjećaju snažnu potrebu za ljubavi.