Danas je jedan od “onih” dana.
Vaše dijete je raspoloženo za dramu.
Iznova testira granice vašeg strpljenja.
Lijepo ste ga pitali da prestane. Upozorili ste ga već deseti put!
Više nije vrijeme za šalu. Postali ste ozbiljni!
I uravo u trenutku kada ste pomislili kako je sve rješeno, djeca se mirno igraju – čujete svađu.
Tlak vam raste u sekundi.
Postajete ljuti!
Ulazite u dnevni boravak, počinjete vikati, razdvajate djecu koja se svađaju. Tješite mlađe dijete jer mu je stariji brat uzeo omiljenu igračku. A njega šaljete u kut (ili u svoju sobu) da se smiri.
Sam.
Nakon 10ak minuta mislite da je situacija ovaj put sigurno rješena. Nema više svađe. Vaša metoda je upalila.
Osim što nije!
Djeca se opet svađaju.
Ali zašto?
Zašto slanje u kut (ili i sobu) ne daje željene rezultate? Čak ni vikanje ne pomaže?
