Ovaj tekst će biti drugačiji nego što je prvotno trebao biti.
U pripremi sam imala jednu drugu temu, bližu dječjem razvoju.
No, potaknuta s nekoliko privatnih razgovora, prateći na internetu aktualne teme i problematiku s kojom se roditelji, pa i ja sama, susreću danas, odlučila sam da je možda vrijeme da roditeljima kažem da je u redu da nešto naprave za sebe, imajući na umu i potrebe te interese djeteta, kako bi mogli biti što prisutniji i kompetentniji roditelji.
Prisutniji kažem zato što se u današnje, suvremeno vrijeme, vrijeme tehnologije, pandemije i oporavka od potresa, prilikom čega se od nas kao odraslih očekuje da budemo odgovorni jedni prema drugima, prema djeci i prema sebi samima, dok istovremeno preuzimamo dnevno nekoliko uloga u kojima jednako tako preuzimamo različite odgovornosti i u kojima su očekivanja različita.
Samo u jednom danu moramo biti roditelji i zaposlenici, a gdje su tek ostale uloge u kojima se nađemo kroz dan…
Jesmo li nekome supružnik, nalazimo se u trenutku kada moramo razmišljati i da smo nečiji susjed, kupac u trgovini, vozač automobila…
Sve se to čini kao ne bitno ili manje bitno jer se u tim ulogama nalazimo više-manje svakodnevno i obavljamo ih rutinski, no svaka od njih iziskuje neki trud kako bismo u toj ulozi ostali odgovorni i uspješni.
Ona najzahtjevnija ipak ostaje roditeljska uloga.
Ovdje ću izjednačiti ulogu roditelja i skrbnika, jer po definiciji ona nije ista, skrbnik djeteta ne mora i nije uvijek roditelj, no radi lakšeg razumijevanja u tekstu će riječ roditelj preuzeti oba značenja, jedina koja nikada ne prestaje.
Bez obzira koliko djeca odrastu, nastave život van roditeljskog doma, postanu i sami roditelji, mi smo uvijek u toj ulozi, o njima razmišljamo i tada.
Trenutno, u periodu dok su djeca manje samostalna te više ovise o nama kada smo im mi, roditelji više potrebni i prvi smo im uzor u svemu, model u ponašanju, govoru čak i njihovim aspiracijama, tada najviše i razmišljamo o vremenu koje provodimo s djecom i kvaliteti tog vremena.
Preuzimajući sve te uloge i prihvaćajući odgovornosti, često se u razgovoru s roditeljima spomene grižnja savjesti, kao da je to nešto što svim roditeljima dođe s ulogom.
POVEZANA TEMA: Zašto dobri roditelji imaju zločestu djecu?
Grižnja savjesti u obliku propitkivanja svojih postupaka, odluka, uspoređivanja s drugima.
Jesam li danas kao roditelj dao djetetu da previše vremena provede pred ekranom?
Je li ručak bio nutritivno bogat?
O ne, pa ne smije i danas jesti slatko!
Gledaj kako ovaj roditelj vodi dijete na izlet!
Opet sam imao obaveze na poslu i vidio dijete samo na pola sata prije spavanja!
Ponovno sam morao pisati izvještaj i nisam se uspio igrati s njim!
Je li u redu da pijem kavu i čitam novine nakon posla dok je dijete uz mene?
Lista je duga, grižnja savjesti se krije u raznim oblicima i pitanjima, no ima li stvarno potrebe za njom?
Ovdje ne smatram da je način odgoja ignoriranjem, čuvanjem djeteta pomoću ekrana opravdano i prihvatljivo, već samo navodim primjere u kojemu roditelj koji se vodi principom pozitivne discipline i privrženog roditeljstva sigurno sebe ponekad pita.
Odgovor na pitanje je li u redu, je – da, u redu je!
U redu je biti čovjek i tražiti što bolji način kako se nositi s određenim ulogama.
U redu je reći danas sam nervozan nakon zahtjevnog radnog dana i obaveza te smatram da je meni potrebno naći mir tako da ću popiti kavu i pročitati novine dok se dijete igra pored mene.
U redu je zato što je potrebno da mi kao roditelji budemo u kontroli sa svojim osjećajima i mislima kako bismo bili što kompetentniji roditelji.
U redu je i da dijete provede vrijeme pred ekranima, ali je jako bitno da vrijeme bude ograničeno i da sadržaj bude izabran od strane roditelja.
Ekrani odnosno mediji mogu poslužiti kao alat za stjecanje novih i usavršavanje već postojećih vještina i znanja.
Ako se vodimo prethodno navedenim kriterijem vremena i biranjem sadržaja, vrijeme provedeno pred ekranima nam ne mora stvarati grižnju savjesti.
POVEZANA TEMA: Koliko bi vremena djeca trebala provoditi gledajući u ekrane?
U redu je i da se dijete igra pored vas dok vi pišete izvještaj. Potrebno je djetetu objasniti da trenutno morate završiti jedan važan zadatak te da ste ovdje ako vas treba.
Prije vašeg pisanja možete djetetu dati ulogu njegovog važnog zadatka, je li on doktor koji mora izliječiti svoje igračke ili je majstor koji mora popraviti aute.
Ovdje dolazimo i do onog problema količine odnosno kvantitete vremena koje provedemo s djetetom, kada bismo zapravo trebali gledati kvalitetu toga vremena.
Nemoguće je da svi provedemo nekoliko sati s djetetom u koncentriranoj i samo na dijete usmjerenoj igri ili interakciji, stoga kvantiteta i nije od tolikog značaja.
Nekada možemo biti s djetetom cijeli dan, a ne igrati se uopće s njime jer imamo posla oko kuće, po kući i slično te je interakcija s njime vezana samo uz tekuće događaje, a nekada smo s njime pola sata i usmjereni smo samo na njega i na ono što nam dijete želi reći.
Upravo je zato bitno da za vrijeme koje provodimo s djetetom razmišljamo o tome da ono, iako kratko, bude usmjereno na njega.
Ako je to samo priča za laku noć i kratak razgovor o proteklom danu i to je u redu.
Iznimno je velika povezanost između kvalitetno provedenog vremena unutar obitelji sa stvaranjem povjerenja i bliskosti između roditelja i djece.
U redu je misliti na sebe i svoje potrebe i interese.
Zadovoljan čovjek lakše preuzima sve odgovornosti i uloge u kojima se nalazi, a kao roditelj svome djetetu daje smiren dom u kojemu se sa svojom obitelji osjeća sigurno i blisko.
Tako mu daje temelje da jednoga dana postane i samo kompetentna odrasla osoba u svim sferama svoga života.
