Socijalizacija je složen proces usvajanja društvenih pravila i normi specifičnih za kulturu u kojoj živimo.

Socijalizacija također podrazumijeva skup ponašanja koja jesu ili nisu društveno prihvatljiva.

Dijeli se na agresivno i submisivno ponašanje, ali i na prosocijalno odnosno asertivno ponašanje.

Proces socijalizacije počinje od rođenja te su roditelji, odnosno obitelj, prvi koji pridonose razvoju navedenoga procesa.

Dijete uči imitiranjem okoline u kojoj se nalazi.

Ako se nalazi uz pozitivan model onda dijete usvaja pozitivna, drugim riječima društveno prihvatljiva ponašanja, koja će mu kasnije pomoći u što lakšem snalaženju u vrtiću, školi, ali i kasnijem, odraslom životu.

U asertivno ponašanje spada i asertivna komunikacija.

To je stil komuniciranja u kojemu se zalažemo za sebe, svoje želje i potrebe, a istovremeno poštujemo tuđe.

Asertivnost je vještina koja se uči odnosno može se naučiti te njome usavršavamo svoje socijalne kompetencije.

U razgovoru s odraslima razmišljamo o svome nastupu, riječima koje izgovaramo, tonu i visini glasa i položaju tijela, sve u korist što kvalitetnije komunikacije, ali i poštovanja koje imamo prema osobi s kojom razgovaramo.

Jednako tako bi trebali razgovarati i s djecom.

POVEZANA TEMA: Kako odgojiti društveno inteligentno dijete?

Asertivna komunikacija s djecom

Razgovarati asertivno s djecom znači dati djetetu vremena kako bi reklo što želi i osjeća, reflektirati njegove rečenice…

Na primjer, ako dijete kaže:

“Danas smo se Marko i ja posvađali u vrtiću, uzeo mi je autić onda sam ja njemu uzeo kocke!“

…vi tada ne donosite sud o tome je li ispravno što se dogodilo, već ponavljate djetetove misli:

“Tvoj prijatelj Marko i ti ste se posvađali, on je tebi uzeo autić, a ti njemu kocke.“

Time dajete djetetu do znanja da ga slušate i da je vama važno ono što dijete govori i proživljava.

Istovremeno mu dajete prostora da samo dođe do rješenja problema u kojemu se nalazi, ne nalažući mu vlastito viđenje situacije već prihvaćate situaciju kakva jest u djetetovim očima.

POVEZANA TEMA: Kako odgojiti dijete koje će vas poštovati?

“Ja poruke”

Druga bitna stvar su takozvane ja poruke, u kojima iznosimo ono što mislimo i kako se osjećamo ne vrijeđajući djetetov integritet.

Ja porukama izražavamo djeci kako se mi osjećamo kada radi nešto što se ne slaže s našim željama ili potrebama, prilikom čega ne osuđujemo dijete već usmjeravamo njegovo ponašanje.

Ja poruka djetetu daje povratnu informaciju o njegovom prihvatljivom odnosno ne prihvatljivom ponašanju, usmjeravajući ga što je loše, a što dobro.

Bitno je dijete usmjeriti, a time ne osuditi njegovo ponašanje.

Na primjer:

Umjesto: “Izvoli se obuti!” poželjnije je reći: “Kada hodaš bos brinem se za tvoje zdravlje jer je na pločicama hladno i želim da obučeš papuče.“

Umjesto: “Opet ste ostavili razbacani stol nakon jela!” poželjnije je reći: “Ljuti me kada moram pospremati nakon vas, očekujem da svatko za sobom pospremi svoj tanjur i tako mi pomogne.“

Nepoželjnim primjerima preuzimate kontrolu i zapovijedate, ne dajete ostalima priliku da čuju što zapravo od njih očekujete u datoj situaciji, vrlo je šturo i objektivno, otvoreno različitim interpretacijama.

Drugi, poželjniji primjeri prikazuju jasno iznošenje onoga što očekujete i kako se u datom trenutku osjećate uz poštivanje ostalih uključenih u situaciju.

POVEZANA TEMA: Kako pomoći sebi da postanete bolji roditelj?

Ali…

Osim navedenog u razgovoru s djecom, u svrhu razvijanja socijalnih kompetencija, ali i stvaranja što kvalitetnijeg odnosa s djetetom, poželjno bi bilo izbaciti i “ali…”

Često u komunikaciji s djetetom pohvalimo njegov trud i ponašanje samo da bismo s “ali…”, nama neprimjetno, sve prethodno rečeno porekli.

Na primjer, od djeteta očekujete da samostalno jede, no ono se prilikom samostalnog hranjenja uprljao te izgovarate rečenicu:

“Bravo, ponosna sam što si danas sam jeo ručak, ali sutra pazi da se toliko ne uprljaš!“

Ovdje je sav trud koje je dijete uložilo zanemaren zbog prljave majice.

Dijete ne razumije zašto je nama teško prati toliko rublja, ni ne treba to shvaćati, ono ovdje prima informaciju da bez obzira koliko se trudi uvijek postoji nešto što neće biti dobro.

Umjesto toga recite:

“Bravo, ponosna sam što si danas sam jeo ručak, idući puta se malo više približi stolu.“

Ovime dijete ostaje pohvaljeno, a prijedlog koji ste mu dali ne opovrgava uložen trud, već vama pomaže u sprječavanju problema.

POVEZANA TEMA: Što je samorefleksija te zašto je važna u odgoju djece?

Zaključak

Navedene su samo neke od tehnika koje nam pomažu u ostvarivanju asertivne komunikacije kojima ćemo razvijati dijete u društveno kompetentnu osobu koja se u društvu lako snalazi i zna kako reagirati u pojedinim situacijama te u istim situacijama ostvaruje pozitivan ishod za sve uključene.

Zadovoljstvo koje proizlazi iz takvih ishoda osnažuje dijete, pomaže razvoju djetetova samopouzdanja, samosvijesti i empatije za ljude kojima je okruženo.

Osim navedenog, asertivna komunikacija s djetetom pridonosi i razvoju kvalitetnijih i čvršćih obiteljskih odnosa, jer je njome svaki član obitelji uvažen i prihvaćen sa svim svojim željama, mislima, osjećajima i postupcima, a pritom nije naišao na osudu.

Zbog snage koja se krije u riječima, potrudimo se riječi koristiti kao motivator i lijek u našim odnosima.