Svako ljudsko biće dođe na ovaj svijet s nevinim, radoznalim pogledom, punim prihvaćanja i ljubavi prema svemu što ga okružuje.
Dijete sasvim prirodno iskazuje interes za životinje i razne biljke, zanimljiv mu je svaki leptirić, kao i gotovo svaki cvjetić.
Sve dalje od tog interesa predstavlja naš posao.
Svaki roditelj ima odgovornost i dužnost naučiti svoje dijete kako poštovati svijet oko sebe, a tada, s vremenom, naučiti ga i iznimnim vrijednostima ljubavi prema životinjama i prirodi.
Smatram da nam je to svojstveno svima, ugrađeno duboko u DNK, kako bi se osigurao opstanak naše vrste, u skladu sa svim drugim vrstama.
Ljubav prema životinjama nije pomodna značajka suvremenog svijeta, već prirodna emocija. Znanost je to nazvala biofilijom, koja predstavlja ljudsku urođenu sklonost prema drugim živim bićima.
Malena djeca imaju prirodnu potrebu dotaknuti životinju ili čak razgovarati s njom, a često ta potreba nadilazi samu znatiželju. Većina psihologa smatra da se razlog zašto djeca imaju urođenu sposobnost voljeti životinje krije u ljudskoj fascinaciji prirodom i činjenici da će većina ljudi iskazati suosjećanje naspram životinja.
Dijete, kad tek otkriva svijet oko sebe, fascinirano je njegovom raznolikošću.
Kako se dječji mozak razvija, tako oni sve više povezuju, sortiraju, grupiraju i organiziraju svaki mali detalj s kojim dođu u kontakt.
Životinje, u tom procesu, dobivaju posebno mjesto u srcima malenih istraživača, obzirom da su nam toliko slične, a opet, toliko drugačije od nas.
Druga bitna stavka vezana za životinje i malenu djecu je razvoj govora. Znanstveno je dokazano da će dijete bolje i brže usavršiti svoje govorne sposobnosti ako odrasta sa životinjom.
Također, uz životinje, djeca uče kako komunicirati bez govora, kako razviti emocionalnu povezanost te kako odgovoriti na potrebe drugih.
POVEZANA TEMA: Kako razviti emocionalnu inteligenciju kod djece?
Konkretne brojke nam pokazuju da djeca koja su kraj sebe imala psa u prvoj godini svog života imaju bolji imunološki sustav, s 31 posto manje šanse za infekcijama i respiratornim problemima, u odnosu na djecu bez psa.
Jednako tako, suživot sa životinjom pomaže djetetu graditi samopouzdanje, ali također mu pomaže usaditi osjećaj odgovornosti i korisnosti kada je u pitanju briga za životinju.
Djeca s autizmom ili nekim drugim poremećajem iz tog spektra, kao i ona s ADHD-om, kada su bili u mogućnosti sudjelovati u programima s terapijskim psima, iskusila su snižen krvni tlak i bolje kognitivne te komunikacijske sposobnosti.
Kada je u pitanju interakcija sa životinjama, mnogi roditelji griješe u svojoj reakciji na dane situacije.
Umjesto da dijete nauče koji je ispravan način ophođenja sa životinjom, oni mu govore što ne smije raditi, pri čemu djetetu šalju vrlo zbunjujuću poruku.
Djecu treba naučiti kako poštovati životinje, a ne kako ih se bojati.
Koliko puta ste čuli roditelja: “Nemoj dirati tog psa, ugristi će te!”
Što ne bi primjerenija reakcija bila nešto poput: “Oprostite, možemo li podragati vašeg psa?”, nakon čega dijete možemo i naučiti ispravnom pristupu određenoj životinji.
Možda će zvučati vrlo grubo, no ako dijete ne naučimo kako poštovati i voljeti životinje, tada nismo podbacili samo kao roditelj, već i kao ljudsko biće.
Danas, više nego ikad, moramo poticati dječju znatiželju te njegovati urođene osjećaje ljubavi i brige za druga živa bića, jednako kao što dijete moramo naučiti poštovati životinje i prirodu, ne bi li spoznali važne osjećaje međusobne povezanosti sa svijetom koji nas okružuje.
POVEZANA TEMA: Koliko vremena djeca moraju provoditi na otvorenom?
