Mnogo roditelja koji tek otkrivaju načela pozitivne discipline često istu brkaju s jednom od dvije stvari – nedostatkom discipline i popuštanjem djetetu.

Pozitivna disciplina nikada nije nedostatak discipline – samo ime govori da se radi o metodi discipline, no bez negativnog pristupa, bilo vikanjem ili kažnjavanjem djeteta.

No pozitivna disciplina nije laka metoda odgoja.

Ona traži trud i rad na sebi kao osobi.

Mnogo roditelja zbog toga ne uspijeva primijeniti načela pozitivne discipline u odgoju. No tri su glavna razloga zašto je to tako…

PROČITAJTE I OVO: 8 načela pozitivne discipline kojih moraju znati roditelji, ali i odgojitelji!

1. Ne dajete si dovoljno vremena

To je i jedno od važnih pravila primjene načela pozitivne discipline.

Dajte si vremena i dajte djetetu vremena da se prilagodi!

Promjene ponašanja, promjene načina djelovanja te promjena rutine utječe i na nas same. Za svaku promjenu potrebno je neko vrijeme da bi postala ustaljen obrazac ponašanja te svojevrsna navika.

Također, obično se nakon uvođenja promjene u početku dogodi kaos kao reakcija na promjenu.

To je potpuno normalno i realno za očekivati.

Ono što se nama odraslima u ovoj fazi događa je to da smo skloni odustati. Prva prepreka navodi nas na to kako metoda ne funkcionira te se lakše vratimo već ukorijenjenim obrascima ponašanja i uvriježenim odgojnim metodama.

Prije nego odustanemo, dobro je promisliti što zapravo želimo te osvijestiti da je potrebno neko vrijeme da bi došlo do mirne faze.

Osim navedenog, dobro je promisliti vjerujemo li novim metodama te koja nam je namjera bila kad smo krenuli istraživati, učiti te primjenjivati nove metode.

Može li tome biti razlog to što neke od metoda koje dotad primjenjujemo ne daju dugoročno održive rezultate?

Osim što si ne dajemo dovoljno vremena da se priviknemo te da usvojimo nove obrasce, dobro je promisliti koliko te iste mogućnosti dajemo djeci.

Djeca reagiraju na svaku promjenu ponašanja.

Svako dijete ima sebi svojstvene reakcije. Ako se radi o skupini djece (na primjer u vrtiću), možemo očekivati i drugačiju energiju unutar skupine te generalno drugačije ponašanje i reakcije na nove metode.

Djeca su sklona istraživati, proučavati, propitivati i treba im vremena da se naviknu, da upoznaju novo, a ono najvažnije – da to asimiliraju u svoj već ustaljeni postojeći i siguran sustav.

To nas može zavarati i u počecima primjene novih metoda nas navesti na mišljenje da djeca loše reagiraju na nove metode te da ih ne prihvaćaju odnosno da one same nisu funkcionalne.

Ono što je zapravo istina je da djeci nismo dali dovoljno vremena da ih prihvate, da uopće mogu konkretnije reagirati na njih te da te promjene mogu iskristalizirati dugoročnije dobre i kvalitetne rezultate.

POVEZANA TEMA: Zašto strogi roditelji odgajaju lažljivu djecu?

2. Mislite da ste vi nadređeni djetetu

U ulozi odraslih često imamo potrebu pokazati da smo baš mi glavni i da mi postavljamo pravila kao i određujemo neke stvari u odgoju.

Odakle to dolazi?

Iz načina na koji smo mi odgajani.

Odgajani smo upravo tako da su roditelji bili glavni i sve što oni kažu mora biti baš tako bez iznimke.

Znajući da tako i sami ne želimo odgajati djecu, ipak kao da podsvjesno želimo i mi doći na red u ulozi glavnih.

Prisjećajući se načina na koji smo i sami odgajani i načina ponašanja roditelja prije samo nekoliko desetljeća, te nas samih, nevjerojatno nam je i teško nam je prihvatiti da su današnja djeca zaista drugačija.

Ako smo k tome u ulozi odraslog unutar ustanove (vrtić, škola), time je naša uloga glavnih izraženija.

Vladati skupinom djece može biti poprilično izazovno iako u teoriji znamo sve kvalitetne i održive metode gradnje kvalitetnog i povezujućeg odnosa s djecom.

Tada često pribjegavamo metodama koje djeci daju poruku da smo mi glavni i da se nas treba slušati. U tim situacijama češće koristimo takozvane izazvane posljedice poput nagrada i kazni.

Borba moći s djetetom također je učestala situacija.

Htjeli mi to ili ne, ponašanje djeteta utječe na naše ponašanje i obrnuto. Ako imamo potrebu biti glavni odnosno nadređeni, onda najčešće zadovoljavamo samo tu svoju potrebu i nesvjesno izazivamo dijete na borbu s nama.

Potreba za nadređenošću nad djecom nije svima prisutna na svjesnoj razini.

To najčešće ni nije glavna i svjesna namjera odnosno fokus odrasle osobe. Često je nesvjesna i dobro je to što nam upravo pozitivna disciplina daje alate i resurse kojima to možemo osvijestiti te djelovati odnosno mijenjati svoja ponašanja koja vode ka tome.

Važno je naglasiti i istaknuti kako često odrasli izmjenjuju svoja ponašanja i prilagođavaju metode djelovanja jer očekuju da će se dijete promijeniti i početi ih više poštivati.

U tom slučaju, i dalje vlada uvjerenje nadređenosti, a ne povezanosti.

POVEZANA TEMA: Kako postati osoba od povjerenja svom djetetu?

3.Smatrate kako je zagrljaj nagrada djetetovu nepoželjnom ponašanju

Zagrljaj je jedna moćna tehnika, metoda, način, djelovanje prema djetetu.

Zagrljaj treba svima.

I djeci i odraslima.

Kada je riječ o nepoželjnim ponašanjima posebice u vrtićima i školama, nekim odraslima je gotovo nezamislivo da nakon manifestiranog neželjenog ponašanja zagrle to dijete.

Ne zato što oni ne grle djecu ili ne daju utjehu ili ne prihvaćaju dijete, dapače.

Teško je povjerovati da nešto tako moćno i iscjeljujuće poput zagrljaja nije tom djetetu nagrada za njegovo ponašanje.

Tu odrasli najčešće djeluju iz bojazni da će se ta nepoželjna ponašanja manifestirati u većem obimu jer će dijete staviti u poziciju da želi što više zagrljaja.

Osim toga, kad se radi o skupini djece, javlja se i bojazan da bi to druga djeca mogla povezati s nagrađivanjem određenog neželjenog ponašanja.

Svako dijete koje pokazuje određena nepoželjna ponašanja ima jednu poruku za nas odrasle, a to je da želi pripadati i da njegov mozak ima neka kriva vjerovanja kako to postići.

Djeca biraju najsnažnije alate koji će ih najbrže dovesti do željenog rezultata i upravo u tome leži njihova sposobnost snalaženja.

Mi im najčešće nakon toga damo još snažniju poruku da ne pripadaju – kaznama, korenjem, vikanjem, posramljivanjem, izoliranjem, tjeranjem da se ispričavaju…

A ono što njima treba je između ostalog zagrljaj kao znak podrške i pripadanja.

Taj zagrljaj ne dovodi do pojačane manifestacije nepoželjnog ponašanja.

Nepoželjno ponašanje navodi nas da trebamo djelovati te djelujemo u trenucima odsustva nepoželjnog ponašanja. Što jasnije i snažnije izrazimo djetetu da pripada i što se više i samo počne tako osjećati – manje će se javljati nepoželjna ponašanja, a na koncu ih neće niti biti.

Zagrljaj kao podrška i potpora djetetu prijeko je potreban, u pravo vrijeme i s iskrenim namjerama.

Dok god vjerujemo da je to djetetu nagrada za njegovo loše ponašanje, ne radimo na povezanosti, već na udaljavanju te gradimo autoritativan odnos bez povjerenja i međusobnog poštovanja.