Kada jedna osoba fizički ili verbalno napadne drugu osobu, to se, sukladno Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, smatra prekršajem i kažnjivo je novčanim, odnosno zatvorskim kaznama.
A kada jedno dijete napadne drugo, imamo tendenciju pronalaziti opravdanja za takav čin i bez puno posljedica, nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Već se neko vrijeme pokušavam osvrnuti na ovu problematiku koja vlada u našem društvu.
Često se sjetim izraza “dog-eat-dog world”, koja bi se u našem jeziku mogla prevesti na “tko jači – taj kvači” – koliko god ne želimo takve fraze povezivati s malenim dječjim svijetom. U par navrata sam čak i dotakla tu temu, primjerice ovom tekstu.
Ali kada realno započnemo razgovarati o toj temi, shvatimo da je većini odraslih (pa time i njihovoj djeci) upravo normalno takvo agresivno stanje kakvo viđamo iz dana u dan.
Tada shvatimo da, u periodu dječjeg odrastanja, kada bismo trebali s djetetom raditi na toleranciji, dijeljenju, razumijevaju i nježnosti, primorani smo djecu učiti kako da se “bore i izbore” u takvom svijetu, što je uistinu poražavajuće.
Umjesto toga trebali bi svoju djecu učiti kako da riješe problem koji imaju bez nasilja i svađe, jer tako stvaramo ljude koji će znati pravilno se postaviti u problematičnoj situaciji.
Kao i većina roditelja, susrela sam se s takvim situacijama i stoga moram napomenuti da ima čvrst stav po tom pitanju – nemam tolerancije za nasilje, bilo ono fizičko ili psihičko, NIKADA i NIKAKO!
Nasilje nije normalno i svakom roditelju koji smatra drugačije, voljela bi ukazati da je put nasilja sigurna staza prema sljedećem.
Dijete koje udara u vrtiću, postaje nasilnik u školi, a delikvent u adolescentskoj dobi.
Takvi poremećaji u ponašanju vidljivi su od ranih dana – djeca sklona delikventnom ponašanju su agresivna, emocionalno labilna, s visokim mišljenjem o samom sebi, a nedostatkom osjećaja odgovornosti i samokontrole te manjkom empatije prema drugima.
Stoga je roditeljska intervencija i reakcija potrebna svaki put, bez iznimke.
POVEZANA TEMA: Kako naučiti dijete da riješi problem bez nasilja i svađe?
Prvi put kad se u vrtiću dogodilo da je Eva zviznuta od strane Nikole, dječaka koji je bio gotovo duplo veći i stariji od nje same, mama je odmah porazgovarala s tetama i jasno im dala do znanja da će, ukoliko se takva situacija ponovi,zahtijevati razgovor s pedagogom i roditeljima tog djeteta, pošto se nasilje u Evinoj obitelji ne tolerira.
Kasnije, mama je saznala da je Nikola dječak s kojim su gotovo sva druga djeca iz te vrtićke skupine imala problema, u pogledu fizičkog nasilja te otad, svaki dan nakon vrtića, temeljito razgovara s Evom, kako se takvo što ne bi ponovilo.
No, nažalost, ponovilo se nakon nekoliko mjeseci, kada je Eva ponovo dobila udarac, ovaj put od strane Lucije, djevojčice koja je također bila gotovo duplo veća i starija od Eve, za koju je teta utvrdila da je “inače malo više živahno dijete”.
Tada je Mama primijetila da među tom djecom postoji određeni obrazac ponašanja, pri čemu roditelji flegmatično promatraju na koji način se njihova djeca odnose prema drugima, bez puno intervencije ili usmjeravanja.
Mama je odlučila da neće više čekati, zahtijevala je razgovor s tetama, roditeljima i ostalim nadležnim te krenula u bitku, pa makar ona bila protiv vjetrenjača.
Također je važno ukazati da problemi ne nastaju samo zbog fizičkog nasilja. Psihičko i emocionalno nasilje su jednako prisutni.
Eva, trogodišnja djevojčica koja bi i fizički bila manja od svojih vršnjaka, kada se nalazila u interakciji s manjom ili većom djecom, uvijek se znala jasno postaviti.
Mama je smatrala da imaju sreću što je Eva tako malena, a tako borbena. No, tada je Mama vidjela kada se dogodila situacija da je Evu u parkiću jedna veća i starija djevojčica tjerala od sebe, govoreći joj da se ne može igrati s njom i njezinim prijateljicama jer je Eva premalena.
Mama je znala da je to trenutak kada treba preuzeti Evinu riječ, pošto ona sama još ne može shvatiti što se točno dogodilo i iz kojeg razloga. Tada je uzela Evu za ručicu, udaljila se od velike djevojčice i počela pričati s njom o tom događaju koji je Evu poprilično uzrujao.
Nakon puno razgovora, Mama je rekla Evi: “Ako se netko ne želi igrati s tobom, nema veze. Uvijek će biti djece koja će biti presretna da se zajedno igrate. Idemo do drugog parkića.” I tako je zaista bilo…
Sasvim je moguće da se nađemo u situaciji kada je naše dijete to koje će pokušati nametnuti taj “ti se ne možeš igrati s nama” stav, no zato je upravo ključno da smo uvijek u njihovoj blizini tijekom igre; kako bi mogli reagirati na takvo ponašanje, usmjeriti dijete i u konačnici postići pozitivno rješenje.
Ne moraš se igrati s nekim ako ti to ne želiš, ali postoje ugodniji načini na koje to možemo dati do znanja drugom djetetu, bez da ga povrijedimo, zar ne?
Problem nastaje kada roditelj niti vidi niti, ponekad, uopće želi vidjeti kako se njegovo dijete ponaša u odnosu na drugu djecu.
Osobno se ne miješam u interakcije svoje djevojčice s drugom djecom, osim ako vidim da dolazi do toga da bi ona ili netko drugi mogao biti ozlijeđen ili povrijeđen – tada mi je posve normalno umiješati se i usmjeriti svoje dijete.
Stoga mogu shvatiti da se roditelji često zapitaju gdje povući granicu, odnosno kada se umiješati, a kada prepustiti djetetu da samo rješava svoje probleme.
Smatram da je nasilje, bilo ono u fizičkom ili psihičkom obliku, ovdje jasna granica i znak da se ipak trebamo i moramo umiješati!
Postoje situacije kada se dječji glas jednostavno ne čuje, a tada nam najčešće i naš roditeljski nagon kaže da nešto moramo poduzeti.
Učiniti sve što je potrebno da se naše dijete osjeti sigurno u svom okruženju te mu svojim načinom i postupcima ukazati kako se primjereno može nositi sa svakim životnim izazovom koji je tek pred njim.
POVEZANA TEMA: Vršnjačko nasilje (bullying) – što jedan roditelj mora znati?