U parku, na igralištu, u igraonici ili na dječjem rođendanu – često se nađemo u situaciji kada naše dijete stupi u interakciju s drugim djetetom; djetetom koje ne zna dijeliti, koje ne zna pokazati ni trunku empatije prema drugoj djeci, koje jednostavno postupa grubo i neprimjereno obzirom na svoj uzrast i okolinu.
Vodeći se smjernicama povezujućeg roditeljstva, možda bi smatrali kako se od nas očekuje da u takvim situacijama postupamo jednako kao što bi postupali u bilo kojim drugim situacijama kada je naše dijete u pitanju, no, nažalost, to nije uvijek tako.
Prvenstveno, treba se prisjetiti kako nas roditeljski nagon tjera da se ponesemo zaštitnički u situaciji u kojoj smatramo da je naše dijete ugroženo – to je nešto čemu se teško možemo oduprijeti, no osobno sam također stajališta da niti ne bi trebali.
Uvijek govorimo kako bi trebali slušati svoje roditeljske osjećaje, pa stoga, zašto bi ovo bio izuzetak?
Roditeljski osjećaj u ovoj situaciji bi bio zaštiti svoje dijete na način na koji to smatramo adekvatnim kako bi se ono našlo na onom sigurnom mjestu na kojem inače obitava.
Također, valja napomenuti da, iako mi odgajamo svoje dijete u duhu empatije i suosjećanja prema drugima, nisu sva djeca jednako odgajana i to je nešto na što ne možemo i ne bi trebali utjecati.
Naša uloga ne podrazumijeva odgajanje tuđe djece – niti su drugi roditelji voljni promatrati nas kako pokušavamo preinačiti njihove metode odgoja, niti će to drugo dijete biti voljno usvojiti naše savjete i dobronamjerne pokušaje.
POVEZANO: Pozitivna disciplina – što kada naša obitelj i prijatelji misle drugačije?
Jednako tako, uzimajući u obzir da roditelji s usvojenim pristupom povezujućeg roditeljstva svoju djecu odgajaju na način da razvijaju emocionalnu povezanost te da pokazuju empatiju prema drugima, za očekivati je da to isto tražimo zauzvrat.
Drugim riječima, ukoliko je moje dijete pokazalo empatiju prema drugom djetetu na igralištu i ispričalo mu se nakon što ga je slučajno gurnulo u igri, jednako tako očekujem da se drugo dijete primjereno ponese kada povrijedi moje dijete.
Nije krivo očekivati ispravno ponašanje, pošto nam je prirodno primati jednako onako kako i dajemo. Ukoliko mi svoju djecu učimo da postupaju na određeni način, ne možemo im tada ukazivati kako je ispravno ponašati se grubo i neobzirno, samo zato jer takvo ponašanje dolazi od strane drugog djeteta.
Obzirom da se povezujuće roditeljstvo upravo temelji na intuitivnim osjećajima, ono što nam kao roditeljima uvijek daje prvenstvo je taj osjećaj ljubavi koji nas vodi kroz put roditeljstva.
Ne možemo pogriješiti kada se vodimo svojim roditeljskim osjećajem, naročito kada smo na ispravnom putu povezujućeg roditeljstva.
A ukoliko se svojim pristupom odrazimo na ponašanje drugih roditelja i djece, time bolje, pošto ne bi trebali nametati vlastita stajališta po pitanju odgoja djece, već vlastitim primjerom ukazati na sve dobrobiti koje proizlaze iz roditeljstva kada se prema svom djetetu odnosimo nježno, dostojanstveno i s poštovanjem, usmjeravajući ga da se izgradi u samostalnu, emocionalno stabilnu i samouvjerenu osobu.
POVEZANA TEMA: Pozitivna discipina – što koristiti umjesto kazne?
