Teško je promatrati nemoć roditelja kada dijete pogriješi, a oni ga kažnjavanjem pokušavaju disciplinirati ne bi li ono uradilo nešto što oni očekuju i zahtijevaju od njega.
To su roditelji koji, u svom neznanju, nestrpljivosti, frustraciji i generalnom nezadovoljstvu, udare dijete ili ga pošalju u “time out” kada osjećaju da nemaju drugog izlaza iz te situacije.
Kada dijete po 10. put napravi nešto što su mu rekli da ne smije, oni ne shvaćaju da dijete ne razumije njihova očekivanja, a istovremeno nisu svjesni posljedica koje taj udarac nosi sa sobom; taj izljev roditeljeve frustracije nad malim nemoćnim bićem…
Roditelji počnu kažnjavati svoje dijete kada dođu do određenog zida i ne znaju koju bi drugu mjeru primijenili u zadanoj situaciji jer ništa što su pokušavali, a pokušavali su više toga, nije polučilo uspjeh. Tada im se udarac može učiniti najefikasnijim rješenjem, ne shvaćajući kako udarac za sobom povlači daleko teže psiho-fizičke posljedice nego bilo koja druga metoda discipline ili kažnjavanja.
Nakon što udari, ne uzimajući u obzir trenutno zadovoljstvo, smatrajući kako je tim udarcem postigao nešto konkretno i jasno, svaki roditelj osjeća grižnju savjesti. Sam sebe uvjerava kako više nikada neće posegnuti za takvom metodom, što iz razloga jer će do sljedećeg puta smisliti nešto bolje, što zbog samo-zavaravanja kako njegovo dijete možda više neće postupiti na nevaljao način.
No, nažalost, sljedeći put se ubrzo dogodi, kao i sljedeći i sljedeći, pošto se ovdje ponajprije radi o začaranom krugu iz kojeg je vrlo teško pronaći izlaz ukoliko se prihvatimo te uloge nemoćnog roditelja.
Često čujem rečenicu: “Ja nemam toliko strpljenja kao ti” ili “Nemam ja živaca za njegove ispade.” To me prvenstveno i navelo na razmišljanje glede ove konkretne problematike, pošto se temelj cijele priče oko discipline bez kažnjavanja svodi na upravo ove tri ključne odrednice: strpljenje, razumijevanje i ustrajnost.
Vaše dijete ne traži puno od vas po tom pitanju, ono nije vaš neprijatelj i ne postoji zato da bi se vi s njim morali iz dana u dan boriti – vaše dijete se nosi sa svim tim situacijama najbolje kako ono zna.
Za razliku od nas roditelja, koji smo odrasli i shvaćamo svijet na potpuno drugačiji način, djeca iz svoje perspektive vide svijet onakvim kakvim bi ga oni željeli stvoriti.
Okolina u kojoj će se osjećati sigurno i zaštićeno, ona ista kojoj djeca teže je upravo ono što im možete stvoriti ako samo malo razmislite o svojim postupcima i promijenite svoj način postupanja.
Nisam od mišljenja da je moje dijete mirnije od druge djece ili da su druga djeca zločestija, no više nego jednom mi se dogodilo da su drugi roditelji upravo takvog shvaćanja, kako je njihovo dijete teško i zahtjevno, stoga ne mogu shvatiti s čim se oni bore, te da imaju valjane razloge zašto su posegli za nekom od metoda kažnjavanja, najčešće u pogledu udarca.
No, ono što im zamjeram, bez obzira koliko se trudila biti objektivna i razumna, je upravo to što smatraju da su njihovi razlozi opravdani. Ne, nisu opravdani!
POVEZANA TEMA: Kako primjenjivati povezujuće roditeljstvo ako vas vaš partner u tome ne podržava?
Umor je izgovor, a ne razlog!
Jednako kao i “Nemam živaca!“, manjak strpljenja, manjak želje za informiranjem i učenjem o odgoju djece.
Kao i svaki roditelj, naravno da se nađem u situaciji kada jedva gledam od umora i nemam vremena satima stajati kraj svoje djevojčice ne bi li postigli dogovor glede pospremanja igračaka koje je ona razbacala po stanu, no ne moram dobiti svaku bitku kako bi postigla krajnji cilj u pogledu discipline i reda u našem domu.
Sada sam umorna, pa ću pribjeći jednostavnijem rješenju i sama pospremiti igračke ukoliko ih ona baš kategorički odbija pospremiti, ali drugi put vjerojatno neću biti toliko umorna, pa ćemo nas dvije pričati i dogovarati se, doći do zaključka kako se igračke nakon igranja trebaju pospremiti na svoje mjesto kako bi se drugi put opet mogli s njima igrati i ukoliko je potrebno, ja ću joj pomoći u tom pospremanju, no nećemo prijeći ni na jednu drugu radnju dok se igračke pospreme jer ona zna da je to sada prioritet i da ćemo ih pospremiti, bez obzira što ona u tom trenutku isto ne želi napraviti.
Možda će nam trebati 15 minuta, možda sat vremena, no na koncu ona će početi uzimati igračku po igračku i pospremiti ih na svoje mjesto. Ne zato jer se boji posljedica, ne zato jer ću se ja ljutiti ako ona to ne napravi, već zato jer ona sama zna da se igračke nakon igranja pospremaju na svoje mjesto.
Ovo je konkretan primjer pozitivnog ishoda primjene povezujućeg roditeljstva, gdje se discipliniranjem, umjesto kažnjavanjem, postiže da dijete samo zna što je ispravno učiniti u određenoj situaciji, bez:
- da mu netko prijeti – da neće više dobiti igračke ako ih ne pospremi,
- ucjenjuje ga – ako ne pospremi igračke, neće dobiti čokoladicu koju je trebalo dobiti poslije ručka
- podmićuje ga – ako ih pospremi, dobiti će sladoled ili
- nad njim primjenjuje bilo koji drugi vid negativnog pristupa roditeljstvu.
POVEZANA TEMA: Kako primjenjivati pozitivno roditeljstvo kada ste umorni?
Strpljenje kao vještina u modernom društvu
Strpljenje je vrlina koju je teško ostvariti i održati u današnjem ubrzanom svijetu kada nam je svaka minuta dragocjena, no primjerice suđe može pričekati, zajedno s ostatkom svijeta, kako bi vi sa svojim djetetom sustavno postigli potrebnu povezanost i ostvarili određeni dogovor kada je u pitanju discipliniranje u roditeljstvu.
Duboko udahnite i izdahnite, te smireno i jasno odredite granice kako bi dijete znalo kako dalje postupati; pričajte sa svojim djetetom, makar vam se činilo da vodite monolog.
Nemojte držati lekcije, neka vaše dijete bude ravnopravan sudionik u toj komunikaciji, no nemojte zaboraviti da ste uz ulogu prijatelja vi prvenstveno njegov roditelj. Vi vodite ritam koji ste uskladili sa svojim djetetom.
S druge strane, roditelji često imaju problem s razumijevanjem djeteta u datom trenutku. Oni smatraju da se nešto mora, dok dijete to ne može pojmiti na jednak način.
Pokušajte izbjeći pojam i riječ morati, odnosno ako ništa drugo, zamijenite ju s izrazima poput:
- “Želim da to napraviš.”
- “Trebamo pospremiti iza sebe.”
- “Bilo bi lijepo kada bi se igrali vani umjesto u kući.”
Ubrzo ćete zatim primijetiti pozitivne rezultate u svom roditeljstvu.
Nije se uvijek lako spustiti na razinu djeteta kako bi u potpunosti shvatili zašto oni nekad naprave neke stvari koje se ne smatraju poželjnim ponašanjem, no pokušajmo razumjeti iz perspektive drugog pojedinca.
Ako je dijete umorno, gladno, razdražljivo, nervozno, možda će uzeti daljinski upravljač i baciti ga iza kauča. U tom trenu, umjesto da se razljutimo na svoje dijete i napravimo nešto zbog čega ćemo požaliti, pokušajmo razmisliti o razlogu koji bi se mogao kriti iza tog djetetovog nedjela – dijete se može smijati u tom trenu, a u sebi biti nervozno.
Neće nam znati pravilno pokazati i reći što ga muči, ali će se ponijeti na način na koji se inače ne bi ponašao i tako nam dati do znanja da se upravo ovako nosi sa svojim velikim emocijama. Pokušajte ga shvatiti, dosegnite natrag taj upravljač i recite mu da se isti ne smije bacati iza kauča jer je to predmet koji nam treba kako bi mogli gledati televiziju.
Negativno reagirajući u toj situaciji ne možete postići ništa pozitivno. U najboljem slučaju, vaše dijete u tome može vidjeti igru u kojoj će tek postati zabavno bacati stvari iza kauča. Pozitivnim pristupom ostvarujete i pozitivne rezultate, zapamtite to.
POVEZANA TEMA: 7 savjeta kako pomoći djeci da se osjećaju sretno
Koliko smo ustrajni u odgoju djece?
Konačno, ustrajnost, koja je također vrlo bitna odrednica u cijeloj priči pozitivnog pristupa roditeljstvu.
Mnogi roditelji se još uvijek pronalaze u svojim ulogama tražeći taj idealan odgojni pristup, metode koje bi mogli primijeniti kako bi dobili poslušno i dobro dijete kakvo žele da ono bude.
I dok je to s jedne strane poželjno jer barem pokušavaju i trude se, s druge strane to može biti vrlo zbunjujuće za dijete koje više ne zna kako da se postavi u datoj situaciji, odnosno ono će nastaviti testirati vaše granice iz jednostavnog razloga znatiželje: “Pitam se što će mama ovaj put napraviti kad uzmem ovu čašu i bacim ju na pod”.
Dakle, ustrajnost je bitna. Kada počnete primjenjivati određenu metodu, držite se te metode.
Djeci je potrebna određena konstanta kako bi oni zadržali taj osjećaj sigurnosti u postupke svojih roditelja. Sada je bacio čašu na pod, ali vi ste smireno i staloženo pokupili to staklo, sjeli kraj njega i objasnili mu zašto nije u redu razbijati stvari.
Možda to napravi opet, pa ćete mu vi opet objasniti, ali najizglednije je da se treći put neće dogoditi, ponajviše iz razloga što ste vi bili ustrajni u svom pristupu i niste odstupili od njega.
Moram priznati da sam u ovih dvije i pol godine, koliko je moja djevojčica stara, neizmjerno zadovoljna i ponosna koliki smo napredak i uspjeh ostvarili primjenjujući povezujuće roditeljstvo i pozitivan pristup istom.
Iz dana u dan promatram kako zajedno učimo nove stvari i gradimo kvalitetne temelje našeg odnosa, pri čemu nam osnovne elemente predstavljaju upravo bliskost, povezanost i povjerenje.
Shvaćam da nismo savršeni i da ćemo vjerojatno pogriješiti još mnogo puta, ali uz puno truda, volje i ljubavi, nastaviti ćemo stazama povezujućeg roditeljstva i veseliti se svakoj novoj stanici na putu do odrastanja.
PROČITAJTE SLJEDEĆE: Znate li za ovih 8 načela povezujućeg roditeljstva?
