Nakon neuspjelog dojenja prvog djeteta, drugo sam čvrsto odlučila dojiti. I dojila sam ga.
A. je bio pravi cicoljubac, nakon pocčetnih problema koje smo riješili u hodu, dojenje je postalo divota. Bio je on beba koja je od prvoga dana jako dobro napredovala samo na cici. Prvi mjesec je dobitak bio 1600,drugi 1400 g treći 1000 g. Takav dobitak kilograma mjesečno nastavio je do 6 mj, pa je tako od bebe rođene sa 3 500 gr sa 6 mj imao 9 kg. BIla je to sretna i bucmasta beba, a ja ponosna mama dojilja.
Dohranu smo započeli sa 6 mj i 9 dana. Očekivala sam, u najmanju ruku, isti scenarij kao sa starijom kćeri. Ona je dohranu prihvatila odlično, svaki obrok kao po knjizi, sve je jela bez ikakvih problema, otvarala usta svakoj žličici i veselila se svakoj kašici koju je mama pažljivo pripremila.
A. je prvi puta dobio jabuku. Nije mu se svidjelo, zapravo bio je užasnut okusom, teksturom ili čim već. Ja sam bila sigurna da je to super za prvi put, da će za par dana biti bolje, da mu treba vremena, a možda mu tikvica i bolje sjedne. Tikvica mu nije sjela. Ni bundeva. Nije baš volio ni žitarice. Voća se grozio.
Možda nije problem u nama i našoj djeci, možda je problem u tablicama koje su napisane, u uputama koje smo dobile.
Vrlo brzo sam shvatila da imam dijete od 8 mj koje ne jede ništa osim cice. On nije progutao ništa što sam mu se ja itekako potrudila ugurati u usta. Ja sam nastavljala kuhati i pripremati kašice, nuditi svaki dan, ali bez obzira na sav moj trud i kulinarsko umijeće, rezultat je bio isti, hranu je pojela mama ili sestra, a A. je opet zaspao sa cicom u ustima.
Brinula sam se. Crv sumnje mi se uvukao u misli, sumnja da moje mlijeko više nije dovoljno, da se moje dijete neće razvijati dobro, da će uskoro postati anemičan, da nikada neće naučiti govoriti jer ne žvače i mnoge druge. Uskoro se i okolina počela brinuti za zdravlje mog djeteta, postavljali su pitanja o tome što jede, pa zašto ne jede meso, zašto mu ne skuham juhu, da mu napravim čokolino, to će sigurno prihvatiti, a i krokiće djeca vole. Komentari da ga ja ne znam nahraniti jer nisam dovoljno spretna u trpanju hrane u usta pazeći pri tome da ista iz usta ne izađe, da kuham neukusnu hranu koju nitko ne bi volio jesti, i na kraju, da sam si sama kriva jer ga previše dojim i da je moje dojenje razlog neprihvaćanja druge hrane, nisu nimalo pomagali niti sam se osjećala imalo bolje.
Bila sam zabrinuta. Isfrustrirana svakodnevnih kuhanjem kašica koje nitko ne bi pojeo, biranjem i smišljanjem kombinacija hrane koja će opet ostati nepojedena, komentarima okoline koja kao da mi je poručivala da je svemu moje dojenje krivo i da sam trebala prestati sa 6 mj kad su mi rekli. Nisam više bila sigurna radim li doista pravu stvar, možda pretjerujem sa dojenjem, možda da mu ukinem noćne podoje, pa možda bi onda lakše…hvala Bogu što nikada nisam imala snage uzeti mu cicu kad ju je tražio i što sam ga u svakom trenutku dojila na zahtjev.
Krenula sam istraživati, tražiti slična iskustva i iznenadila se kada sam shvatila da puno majki vodi borbu sa uvođenjem dohrane. Iako su sve radile po knjizi, djeca jednostavno ne prihvaćaju ništa osim cice. Vidjela sam da postoje mnoga mjesta i kulture gdje su djeca isključio dojena godinu dana, da neki pedijatri čak isto i preporučuju radi smanjenja rizika od nastanka alergija.
Ipak sve nije bilo tako crno. Zapravo, uopće nije bilo crno. Sva ta djeca koja odbijaju dohranu, sve te majke koje se trude oko hrane i izgaraju od brige i grižnje savjesti da nešto ne rade dobro, djeca koja samo i jedino žele majčino mlijeko?
Možda nije problem u nama i našoj djeci, možda je problem u tablicama koje su napisane, u uputama koje smo dobile. Zašto bi 6 mj bilo vrijeme kada moramo započeti s dohranom i zašto nije u redu da dijete ne želi ništa osim majčinog mlijeka? Opet se djeci pristupa kao znanstvenom objektu, a ne kao malim individualcima koji imaju raličite potrebe u različito vrijeme.
Opustila sam se i nastavila dojiti. Odlučila sam dojiti na zahtjev sve dok to moj sin bude htio. Nakon desetak dana pauze, nastavila sam mu nuditi hranu, a on je nastavio odbijati. Nisam se više brinula, a i kada bi mi se uvukla kakva negativna misao, samo bi pogledala zadovoljno malo čudo na mojim prsima kako raste ko gljiva i moja briga je prestajala. Znala sam da radim pravim stvar. Gledam svoje dijete. Pratim svoje dijete. Tablice više nisu za nas.
A je dugo odbijao hranu. Sa godinu dana uspjeh je bilo pola banane dnevno. Napredovao je, s 12 mj imao je 11,500 kg. Jako puno je dojio, nisam se više dala obeshrabiti, ni kada je sa 15 mj imao niske vrijednosti hemoglobina ni kada je sa 18 mj još uvijek jeo jako malo, a dojio kao novorođenče. Željezo smo doveli u red sa suplementima jer je bilo daleko ispod granice, a hranom nismo mogli utjecati na to. Veće količine hrane je počeo jesti kako se približavao drugoj godini života. Ja sam mu hranu redovno nudila, pet puta na dan, nekad je pojeo, nekad ne, nekad samo malo. Sa 20 mj je prvi puta kušao i pojeo pola sredine kruha i namaza, prvi put pojeo prilog uz ručak, prvi put pojeo više od “samo malo”.
Danas A ima 3,5 godine i veliki je gurman. Jede raznoliko, a hranu obožava. Porcije su mu često pozamašne. Dojio je do 3 godine.
Moje treće dijete za nekoliko dana ima 11 mjeseci. Ona je odbijač dohrane. Možda još i gora nego brat, a možda mi se samo čini. Na puna usta mogu reći da je još uvijek isključivo dojena. Ovaj puta mi je lakše. Nekad više, a nekad manje, ali znam da ćemo i ovaj put preživjeti samo na cici. Vjerujem u to, vjerujem da dječji instinkt i potreba za majčinim mlijekom u prvoj godini nije ništa čudno i neobično, vjerujem da je pravo svake bebe da ona odabere kad je spremna za nešto novo. Ja čekam. Dotada, nastavljamo dojiti.
