Trudnice su većinom uvijek upozoravane na porod i na neke stvari koje mogu na porodu očekivati. Zasigurno je većina čula da se pripreme na to da će možda proizvoditi buku i vrištati kako nikad nisu mislile da mogu, da će se ponašati kao da su opsjednute za vrijeme tranzicijskog razdoblja i potreba da se pokakaju koja će se dooditi neposredno prije nego se beba rodi. Puno puta ćete čuti da svoje dostojanstvo ostavite ispred bolničkih vrata.
Ovakve priče svakako otežavaju trudnicama da porod vide na pravi način, kao nevjerovatan i inspirativan proces koji se događa u vašem tijelu.
Što bi bilo kada bi porod bio događaj u kome će žene uživati?
Možete li zamisliti da ste opušteni za vrijeme kontrakcija i osjećate svoje tijelo kako obavlja svoj posao? Ili mislite da je porod dugi i bolni proces mučenja koji završava happy end-om – uzimanjem vaše bebe u ruke?
Proces poroda
Kada govorimo o porodu, sam proces poroda dijeli se na tri faze. Prva faza je vrijeme kada se cerviks otvara i širi. Druga faza se odnosi na rađanje i istiskivanje bebe, a treća faza je porod posteljice i plodovih ovoja.
Sve tri faze poroda su ovisne o tome hoće li se hormon oksitocin otpustiti u pravo vrijeme. Hormon oksitocin se lakše otpušta u okruženju koje uključuje privatnost, osjećaj sigurnosti i osjećaj da smo u prijateljskoj okolini i s ljudima koji nam pružaju podršku. Za vrijeme seksa, orgazma, poroda i dojenja otpuštanje oksitocina može biti spriječeno ako imamo osjećaj da nas netko promatra, ukoliko je prisutna velika buka ili prejako osvjetljenje.
U divljini, ako se ženka sisavca osjeća ugroženo za vrijeme prve faze poroda, njezino tijelo otpušta adrenalin koji zaustavlja proces poroda kako bi se ženka mogla skloniti na sigurnije mjesto.
Žene imaju identičan odgovor na stres kao i svaki drugi sisavac. Najveća razlika je ta da većina žena rađa pod žarkim svjetlima, stalnim promatranjem i neprestanim prekidanjem. Naš mozak ne može prepoznati razliku u opasnosti – jesmo li u blizini opasnog tigra ili u bolnici punoj bučnog osoblja. Tada naše tijelo počinje proces samobrane, otpušta stres hormone. Ono što se tada događa je da se porod zaustavlja i ne napreduje. Kontrakcije mogu postati prejake pa je preteško nositi se s njima ili postanu preslabe i neefektivne.
Otpuštanje adrenalina i zaustavljanje procesa poroda je obrambeni mehanizam koji je bio neophodan da bi naša vrsta preživjela. Iako su se okolnosti promijenile, ovaj mehanizam je još uvijek prisutan i ako se izazove, ometa prirodan tok poroda. Umjesto da se žene odvoje u miran, siguran i tih prostor kako bi mogle nastaviti sa procesom poroda, ono što se događa je to da one tek tada postaju subjekt za nadgledanje i intervencije ne bi li njihov porod ponovno započeo. Upravo ovakve intervencije u ovakvom razdoblju vode u fetalni stres i medikalizirani porod.
Što je neometani porod?
Mozak otpušta oksitocin u većim količinama kako bi stimulirao kontrakcije za vrijeme poroda. One pomažu da se cerviks otvori i pomažu stvaranju jačih i snažnijih kontrakcija koje će pomoći da tijelo porodi bebu.
Kada su količine oksitocina dostigle određenu razinu, neokorteks ili dio mozka koji služi za razmišljanje je u mirovanju, a parasimpatički živčani sustav (PNS) se uključuje. PNS je odgovoran za kontroliranje procesa u našemu tijelu koji nisu pod našom svjesnom kontrolom kao što je otpuštanje i reguliranje hormona. Porod nije svjesna radnja koju možemo kontrolirati kao što kontroliramo svoje svjesne radnje.
Kada je žena za vrijeme poroda neometana i neokorteks je u mirovanju, ona je u mogućnosti potpuno se opustiti kroz proces poroda. Tada se oksitocin otpušta u velikim količinama ubrzavajući i pojačavajući efikasnost kontrakcija. Kada je porođaj blizu događa se val oksitocina i adrenalina koji izaziva, ono što Michael Odent zove, refleks istiskivanja fetusa. Ovo je serija vrlo snažnih i nekontrolirajućih kontrakcija koje guraju bebu kroz otvoren cerviks i porođajni kanal te konačno, na ovaj svijet.
Oksitocin se opisuje kao sramežljivi hormon koji se povezuje sa porodom i rađanjem, seksom i orgazmom, te s ponašanjima koje uključuju ljubav i povezanost. Njegovo djelovanje prestaje u okolini koja je nesigurna, izložena pogledima, presvjetla ili prebučna. Pokušavati imati intiman odnos sa osobom koju volite ispred drugih ljudi i na danjem svijetlu bi bilo zastrašujuće – rađanje u presvjetloj sobi prepunoj stranaca koji zapitkuju i nadgledaju ima potpuno isti efekt.
Koja okolina je optimalna za porod i rađanje?
Za vrijeme poroda, žene trebaju zaštitu od svih mogućih faktora koji bi mogli stimulirati neokorteks. Ovaj dio mozga šalje poruku simpatičkom živčanom sustavu aktivirajući obrambeni mehanizam u slučaju da je prijetnja (stvarna ili imaginarna) detektirana.
Osjećaj sigurnosti i zaštite je individualan od žene do žene. No, ipak je nekoliko ključnih stvari koje obilježavaju našu instinktivnu potrebu da smo sigurne za vrijeme poroda što nam omogućuje spontani i prirodan porod.
- Privatnost; osjećaj da nas se gleda i sluša može zaustaviti otpušanje oksitocina. Žene za vrijeme poroda moraju imati slobodu da se kreću kako žele i da se slobodno glasaju kako god im tada odgovara.
- Neometani prostor; oni koji su prisutni za vrijeme poroda moraju biti svjesni kako njihova prisutnost može utjecati na tijek poroda. Tišina i tiho razgovaranje, ne pričanje za ženom koja rađa, ne diranje niti bilo kakvo ometanje i uplitanje je ono što je najvažnije
- Prigušena svjetla i toplina; dva ključna faktora koja pomažu da se spriječi otupuštanje adrenalina. Neokorteks se aktivira nakon otpuštanja adrenalina i tada dolazi do usporavanja ili potpuno zastoja u procesu poroda.
Vrlo je važno da žene postanu svjesne da njihova okolina, ljudi koji se nalaze na njihovom porodu i podrška koju imaju igraju ključnu ulogu u cjelokupnom procesu poroda.
Većina žena se odluči na porod u bolnici jer smatraju da su tamo najsigurnije, no upravo okolina na bolničkom porodu pretvara normalan porod u abnormalan. Žene koje su rađale u kućama za porode ili doma češće su mogle iskusiti porod kao potpuno neometani proces zahvaljujući okolini koju su izabrale za porod i ljudima koje su željele na svom porodu.
Naša moderna porođajna kultura je naučila žene da vjeruju da se potrebe za vrijeme poroda mogu i moraju kontrolirati. Gotovo svaka žena rađa u okruženju koje zahtijeva kontrolu nad njenim porodom i ima nerealna očekivanja o tome što je normalno u porodu. U pokušaju da spriječe komplikacije u porodu, cijela medicinska znanost se upliće u prirodan tok poroda od onog trenutka kada žena kroči kroz vrata bolnice.
Ideja da je porod instinktivan i da je bilo kakva asistencija rijetko kada potrebna je strana većini žena. U najboljem slučaju žene očekuju da je porod dug i bolan – u najgorem da je zastrašujući i po život opasan. Bolnički porodi ne moraju nužno biti traumatični, ali pravila i procedure u takvim okolinama pokazuju duboko nepovjerenje prema porodu kao potpuno prirodnom procesu. Zbog ovoga, naše moderno drušvo vidi porod i rađanje kao medicnski slučaj, a ne kao instinktivni proces za koga je svaka žena stvorena.
Poznati obstetričar Michael Odent je u svojoj knjizi “Porod i dojenje” rekao:
“Kada porod smatrate nekontroliranim proecesom koji uključuje stare, za sisavce karakteristične strukture mozga, stavljate po strani pretpostavku da žena mora naučiti rađati. U samu strukturu sisavaca je utisnuto to da nitko ne može pomoći ženi koja rađa. Cilj je prestati je ometati bespotrebno.“
