Toksični sram može uništiti naš odnos s djecom! Evo kako to spriječiti…

Kako prenošenjem srama na djecu možemo utjecati na njihov emocionalni razvoj i zašto je to važno!

“Sram tjera djecu da se osjećaju loše zbog svojih osjećaja, želja ili potreba.” -Robin Grille

Nedavno smo pisali o tome kako blagi, prirodni osjećaj srama pomaže djeci da nauče pravila ponašanja u društvu, no kako taj isti sram može prerasti u takozvani toksični sram ako su djeca kažnjena ili smo se na njih izderali.

Svako dijete će se ponekad osjećati ili imati potrebu izraziti se na način koji neće biti društveno prihvatljiv.

U ovom tekstu pokušati ćemo objasniti kako voditi djecu prema prihvatljivom ponašanju tako da zadovoljimo njihove potrebe, a da ih pritom ne kaznimo i ne posramljujemo.

Krenimo tako da osjetimo blagi sram.

Recite DA naglas nekoliko puta.

Kako se osjećate?

Ja sam sretan, nasmijan.

A sada recite NE naglas nekoliko puta.

Kako se osjećate?

Moj osmjeh nestaje.

Osjećam se loše, povučeno, izolirano.

Neki ljudi, pogotovo oni koji su imali stroge roditelje koji su ih kažnjavali mogu osjećati i ljutnju.

To je blagi sram.

On je prirodan način na koji kontroliramo svoje porive kako bi bili sigurni, uklopili se u društvo i ostvarili svoje vlastite želje i potrebe.

Dr. Dan Siegel, poznati psihijatar za djecu ovo zove emocionalnom barijerom prefrontalnog korteksa, dijela mozga zaduženog za kognitivne funkcije koje utječu na ponašanje i osobnost.

Ta barijera nas usmjerava od nečega što želimo ka nečemu što želimo više.

Na primjer, kako ne bi razočarali svoje roditelje ili da izbjegnemo sram kada svi bulje u nas jer smo preglasni u crkvi.

Svako dijete mora razviti ovu emocionalnu barijeru. Ona mu pomaže da zna prepoznati pravila zajednice u kojoj živi i da im se može prilagoditi.

POVEZANA TEMA: Odgoj sramežljive djece – kako zaustaviti prenošenje našeg vlastitog srama na djecu?

No kako djeca razvijaju ovu emocionalnu barijeru?

Ovo se događa putem neuronskih veza u mozgu (op.a neuron je živčana stanica).

Ponavljanjem iskustva mozak se prilagođava i stvara nove neuronske veze. Zato svaki puta kada djetetu postavljate granicu i to radite s empatijom i razumijevanjem, vaše dijete uči pravila ponašanja u društvu na temelju tog primjera.

“Znam da se voliš penjati! Ali, komoda za TV nije sigurno mjesto za penjanje. Idemo se igrati u dvorištu gdje se možeš penjati do mile volje.”

Što dijete uči u ovom primjeru?

Njegova potreba za penjanjem je sasvim normalna.

No penjanje na komodu za TV nije sigurno, niti primjereno.

Penjanje na stablo u dvorištu je primjereno i dobro za dijete.

Zadatak roditelja ovdje je usmjeriti svoje dijete prema prihvatljivom načinu ponašanja.

Dijete se okreće i trči vam u zagrljaj.

Ovo vjerojatno nije prvi puta da ste mu rekli kako se ne smije penjati na komodu za TV pa morate imati strpljenja. No nakon određenog broja ponavljanja, vaše dijete će naučiti da nije prihvatljivo penjati se na komodu, te više neće ni pokušavati.

Ovo je početak razvoja samosvijesti i načina na koji se dijete samo disciplinira.

No što ako ste umjesto toga rekli:

“Stani! Zločest si i ne smiješ se penjati na komodu! Što baš ne možeš biti miran niti deset minuta?”

Što dijete uči u ovom primjeru?

Da je zločest, da stvara probleme.

Ono što želi je loše.

Istraživanje je loše.

Penjanje je loše.

Trebao bi se popraviti, nije dovoljno dobar dečko.

On čuje NE. Osjeća blagi sram koji je rezultat njegovih nagona. Ali sada je taj blagi sram pomiješan s osjećajem da nije dobar i da je problem svojim roditeljima.

On ne može podnijeti taj osjećaj pa se penje još više, što dalje od roditelja.

Želi li on tada aktivirati svoju emocionalnu barijeru i poslušati?

Apsolutno ne! Već je odustao od toga da ugodi svojim roditeljima.

Naravno, oni ga mogu uzeti i spustiti na pod. I većina nas će napraviti upravo to jer je to prirodna stvar za napraviti kako bi ga zaštitili. Ali dijete nije izabralo poslušati savjet roditelja.

Zbog toga ne razvija neuronske veze koje bi mu pomogle razviti tu emocionalnu barijeru.

Sada će ga iscrpljeni roditelj poslati u “time-out” da nauči slušati. I dok tako sjedi sam u kutu razmišlja li o tome kako će drugi puta poslušati?

Vjerojatno ne.

Ispunjen je sramom i to mu je do te mjere nepodnošljiv osjećaj da je spreman napraviti sve kako se ne bi više osjećao tako.

  1. Umjesto da mu je žao zbog toga što je napravio, on je bijesan!
  2. Umjesto da preuzme odgovornost za svoj postupak, on krivi roditelje.
  3. Umjesto da prihvati granicu prihvatljivog ponašanja (ne smije se penjati na komodu) on se bori protiv razvijanja emocionalnih barijera koje bi mu pomogle u tome.

Ovaj sram koji se manifestira u neposluhu dolazi iz kritike roditelja, ali i kazne što mora sjediti u kutu.

Djecu možemo posramiti i tako što ismijavamo njihove osjećaje ili postupke. Možemo ih posramiti i ako se osjećaju kao da nisu dovoljno dobri. Ovo su učestali načini na koji mnogi roditelji pokušavaju djecu naučiti redu, a zapravo ih posramljuju.

POVEZANA TEMA: Kako postati osoba od povjerenja svom djetetu?

Hoće li to uništiti djecu?

Ne, sve dok ostane izolirani slučaj i dok dijete i dalje dobiva nasu neograničenu ljubav i prihvaćanje.

No ako se ovakve epizode redovno ponavljaju kroz njegovo djetinjstvo taj sram koji dijete osjeća će prerasti u toksičan sram. Takav toksičan sram će pratiti dijete cijeli život. On će izrasti u nesigurnu osobu koja misli da nije vrijedna nečije pažnje i ljubavi.

Djeca to instinktivno pokušavaju potisnuti, ali ipak osjećaju taj toksični sram.

Zato ga u životu pokušavaju zamaskirati s prežderavanjem, ovisnosti o ekranima ili pretjeranom posvećenosti poslu.

I mi odrasli ponekad se susrećemo s ovakvom vrstom srama, uglavnom kada smo posramljeni u javnosti. Tada se osjećamo, kako se kaže: “Kao da ćemo propasti u zemlju od srama.”

Naravno da ne možemo dopustiti djetetu da se penje na komodu za TV jer to jednostavno nije sigurno.

Djeca su puna energije i imaju vlastitu volju, te uglavnom ne žele slijediti naše naredbe, bez obzira na to koliko smo povezani s njima.

Kako da ih onda natjeramo da nas slušaju bez da ih posramljujemo?

1. Oduprite se nagonu da ih posramljujete ili okrivljujete za male stvari koje se čine bezazlenima.

Mnogo tehnika koje koristimo kako bi usmjerili djecu na pravi put su zapravo tehnike posramljivanja. To uključuje negativne konotacije poput ovih:

Tko je vaše dijete zapravo: “Izgubio bi i glavu da ti nije na ramenima.”

Što vaše dijete želi: “Uvijek želiš nove igračke, nikad ti nije dosta! Pa nemam ja novaca na bacanje!”

Što vaše dijete osjeća: “Ne mrziš svog brata, kako možeš reći nešto tako ružno!”

Što vaše dijete treba: “Natoči si sam vode! Što ne vidiš da imam posla?”

Umjesto toga pokušajte suosjećati s djetetom i postavite jasne granice bez osude ili kritike:

“Izgubio si jaknu? Hm, idemo vidjeti gdje si ju mogao ostaviti. Dođi, naučit’ ću te kako da se uvijek sjetiš uzeti sve svoje shvati sa sobom.”

“Ta igračka izgleda super. Vidim da ti se sviđa. Ali ne kupujemo igračke danas. Možemo ju zapisati na listu za tvoj rođendan, pa ćeš ju dobiti tada ako je još uvijek budeš želio, ok?”

“Vidim da si ljut na brata, što se dogodilo?”

“Izvoli čašu, jer ju ne možeš sam dohvatiti. Ajde sada probaj sam natočiti vodu, siguran sam da možeš. Ako ne uspiješ, ja ću ti pomoći.”

POVEZANA TEMA: 10 situacija u kojima se moramo udaljiti od djeteta

mama i dijete se smiju

2. Pokažite primjerom

Djeca gledaju na nas roditelje kao uzor.

Oni promatraju naše ponašanje i način na koji se odnosimo prema njima. Na temelju toga donose odluke što je ispravno i društveno prihvatljivo.

Sve dok nas djeca poštuju mi ćemo im biti najveći uzor.

Budite toga svjesni.

Pa ako na primjer djeca imaju prirodni nagon za pisanjem po podu, oni to neće napraviti jer takvo ponašanje nije prihvatljivo u našoj kući.

Mi to ne radimo.

Njihove emocionalne barijere su se već razvile u ovom smislu i nastavljaju se razvijati kako oni rastu.

No ako djeca vide vas kako se derete na njih, oni će se isto početi derati na vas, na braću i sestre te na sve ostale ljude u svom životu.

Iz vašeg primjera, oni će zaključiti da je to prihvatljivo ponašanje te da bi i oni trebali raditi isto.

Budite svjesni koliko je vaš primjer moćan i koliko utječe na djecu. Ovo je nešto što lako smetnemo s uma.

djecja pitanja roditeljima

3. Budite uvijek otvoreni za raspravu

Tajne izazivaju sram kod djece, jer im daju poruku kako se o nekim stvarima ne smije govoriti. Kako to nije prihvatljivo.

Ako na primjer vaša kćer ima ožiljak na licu, vi ćete mu naravno reci da vam je lijepa i ožiljkom. No nemojte se ustručavati pričati otvoreno o njenom ožiljku tako da ona zna da o tome uvijek može pričati s vama.

Ako njeni prijatelji primijete taj ožiljak i ona se zbog njihovih komentara (ili ruganja) ne osjeća dobro, i ako to ne može podijeliti s vama, ona će razviti sram i nesigurnost u pogledu svog ožiljka.

Uvijek budite otvoreni za raspravu sa svojom djecom o bilo kojoj temi. I uvijek raspravljajte s njima o svemu, sve propitkujte. Naravno, u skladu s njihovom dobi i stupnju razvoja.

POVEZANA TEMA: Odgoj bez kazne – kako ga napokon naučiti primjenjivati?

razumijevanje i podrska djetetu

4. Postavljajte granice sa suosjećanjem i razumijevanjem

Svaki puta kada djetetu postavite granicu s razumijevanjem njegovih želja i potreba i suosjećanjem s njima, vaše dijete razvija svoje emocionalne barijere te tako kontrolira svoje nagone.

Ako to redovno radimo dijete onda razvija neuronske veze (sinapse) te tako uči pravila ponašanja u zajednici.

Što više razumijevanja i suosjećanja uključite u ovaj proces, to će vaše dijete više željeti prihvatiti vaše vodstvo i bit će mu lakše prilagoditi se vašim pravilima.

Suprotno tome, ako se dijete osjeća kritizirano i posramljeno, ono će se više opirati vašim pravilima te će se sramiti svojih nagona.

tužno dijete

5. Oduprite se potrebi da kaznite dijete

Dovoljno je da dijete vodite i usmjeravate uz razumijevanje i suosjećanje.

Vi ćete postaviti jasnu granicu onog što je dopušteno, a što nije, no to ćete napraviti s razumijevanjem potreba i želja svog djeteta te tako da suosjećate s njim, umjesto da naprosto saspete svoja očekivanja pred dijete.

Uz vaš primjer, tako vaše dijete uči što je dobro, a što loše.

Nikada, ali baš nikada nije potrebno djetetu “pokazati” što je loše ponašanje tako da ga kaznimo.

Kazna je po svojoj definiciji radnja kojoj je cilj da povrijedi, bilo to fizički ili emocionalno, a kako bi dijete naučila lekciju.

Kazna je efikasna samo do mjere do koje povrijedi dijete.

Dijete kada je povrijeđeno od strane nas roditelja, najvažnijih ljudi u svom životu, ne može naučiti ništa iz kazne.

Jedino što može naučiti je sram.

Kazna potiče nastanak toksičnog srama i djetetu zapravo šalje poruku da je toliko zločesto i loše da ljudi koji bi ga trebali najviše paziti i čuvati (op.a njegovi roditelji) imaju jasnu namjeru povrijediti ga, bilo fizički putem udarca ili emocionalno putem kazne ili zabrane.

Vaše dijete može reagirati na kaznu tako da se jaaaaako trudi biti dobro dijete cijeli svoj život. Ako mislite da je ovo dobro za vaše dijete, pronađite osobu koja je odgojena na ovaj način i razgovarajte s njom o tome koliko problema ima s depresijom i anksioznošću.

Ili, vaše dijete može reagirati na kaznu sa bijesom.

Ako ste vi jedno od ove djece, vjerojatno ste i sami osjetili bijes dok ste govorili NE u maloj vježbi na početku teksta.

Takva djeca postaju neposlušna i odbijaju svaku vrstu vodstva, savjeta ili naredbe roditelja.

U bilo kojem slučaju, kazna izaziva sram.

No da bi dijete poslušalo nije ga potrebno kazniti.

Nikada!

Povezanost s djetetom je mnogo jači motivator koji vam pomaže da postavite jasne i efikasne granice ponašanja.

Dijete koje se penje na komodu radije će se spustiti ako mu ponudite nešto što želi mnogo više od samog penjanja, a to je povezanost i blizak odnos s vama.

Tako ćete odgojiti dijete koje:

  • Kontrolira svoje osjećaje i zna kontrolirati svoje ponašanje
  • Želi prihvatiti vaše vodstvo. Prosto rečeno, želi vas poslušati i ima vlastitu savjest, zna što je dobro, a što nije.
  • Duboko u sebi je svjesno da je savršeno, bas takvo kakvo je.

Sve manje od toga nije dovoljno.

Vi možete bolje!

Mihael Šanko
Izvršni urednik Modernog Roditeljstva. Otac četvero djece. U toku odgoja razvio interes za povezujuće roditeljstvo iz jednostavnog razloga - mnogo je bolje od uobičajenog načina odgoja jer nas tjera da postanemo bolja verzija sebe samoga kako bi mogli biti bolji roditelj.