Zašto se danas, više nego ikada, spominju granice i rutine u odgoju?
Je li to zaista nešto novo što nam je donio moderan način života kako bi nas naučio odgajati djecu?
Ne, granice i rutine nisu nikakva novost!
Nije nova tehnologija koju nam je donijelo suvremeno vrijeme niti su tečaj kojim postajemo savršeni roditelji, ali jesu jako vrijedan alat s kojim raspolažemo kako bismo što kvalitetnije pristupali odgoju djeteta.
Jedna od najzahtjevnijih, istovremeno najzahvalnijih i ispunjujućih uloga jest roditeljska uloga, a s obzirom na brzo-mijenjajuću današnjicu, količinu informacija i brzinu načina života neupitno je da nam je kao roditeljima potreban poneki alat kako bismo što efikasnije obavljali uloge s kojima se svakodnevno susrećemo.
No nisu granice ovdje samo zbog roditelja.
Najviše koristi od roditeljskog stila koji je dosljedan i s granicama ima dijete.
Djeca, iako to ne znaju i ne mogu tako verbalizirati, vole imati postavljene granice i vole znati što kada u danu slijedi.
Granice predstavljaju pravila, bilo u obiteljskom domu, vrtiću ili ulici, a samim time djeci predstavljaju sigurnost.
Ovdje nailazimo na ono što je zapravo teško u korištenju ovoga alata, a to je potreba roditelja da dijete uvijek bude sretno, nasmijano i zadovoljno, izbjegavanje ljutnje, tuge ili bilo kakvih emocija zbog kojih se mi osjećamo neugodno ili nekompetentno kao roditelji.
Traženje od djeteta da se drži dogovora i poštuje granice u djeci često stvara negativan osjećaj u kojemu ono traži način kako bi ostao individua sama za sebe čije se želje ispunjavaju i poštuju.
Koliko puta se dogodilo da smo prošli pored roditelja čije dijete se baca po podu u dućanu?
Navodim ovaj primjer jer mi se čini da je to nešto s čime se većina može poistovjetiti, možda smo i sami u jednom trenutku bili taj roditelj.
Koliko od nas je kao promatrač reklo “Kako neodgojeno dijete!”, a koliko nas je reklo “Bravo ovom roditelju koji je dosljedan u svome dogovoru s djetetom!”
Osim negativnih osjećaja koje proživljava dijete nailazimo i na poglede te osude okoline koja zna bolje. Događa se i da svoju granicu pomaknemo malo dalje, drugim riječima da popustimo.
Što smo time dobili?
Trenutno zadovoljeno dijete koje je sada naučilo da ipak i on ima alat s kojim može dobiti što želi bez obzira na vaše prethodne dogovore. Osim toga izgubili smo i neugodne poglede.
No, što je zapravo dijete dobilo je gubitak sigurnosti i predvidljivosti.
Jer ako se ne držite dogovora u situacijama koje su zapravo manje bitne i ne znače ništa za stvarnu sigurnost djeteta kako ćete se (i hoćete li se uopće) držati dogovora u situacijama u kojima će ono zaista biti u nekoj opasnosti?
Naravno da to kako dijete percipira datu situaciju ne znači da ćete ga vi zaista ostaviti u opasnoj situaciji, ali ono ne može verbalizirati svoje potrebe i osjećaje u toj dubini.
Zato se od vas kao roditelja očekuje da se i u neugodnim situacijama držite dogovora te čvrsto držite i čuvate te granice.
Bitna stvar kod postavljanja granica i dogovora oko pravila jest uvažavanje djetetovih potreba i osjećaja.
Uvažavanje njegove ličnosti.
POVEZANA TEMA: Kako postaviti jasne i učinkovite granice u odgoju djece?
Granice nisu metoda odgoja u kojoj roditelj provodi svoju volju već trebaju biti postavljene kako bi pridonosile što kvalitetnijem odrastanju djeteta, odnosno trebale bi biti temelji na kojima će dijete postati individua s razvijenim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti.
Prethodno opisana situacija u kojoj roditelj popušta ne pridonosi tome, ali ni ponašanje djeteta u toj situaciji ne znači neodgojeno dijete.
Opisana situacija traži od roditelja da uvaži djetetov trenutni osjećaj nezadovoljstva.
To ćemo verbalizirati tako da djetetu damo do znanja da vidimo da je ljuto/tužno i razumijemo taj osjećaj, no ne i popustiti.
“Vidim da te to što ne možeš dobiti ovu igračku jako rastužilo no moram te podsjetiti na dogovor koji imamo.”
Verbaliziranjem i usmjeravanjem djetetova ponašanja od društveno neprihvatljivog (bacanje po podu) u društveno prihvatljivo (verbaliziranje osjećaja) ponašanje djetetu daje informaciju da je ono što trenutno osjeća bitno, bez obzira na to što ishod nije onakav kakav bi on trenutno htio.
Samim time dijete izrasta u osobu punu samopouzdanja i samopoštovanja.
Kako bismo djetetu olakšali nošenje s neugodnim emocijama odnosno kako bi što lakše prihvaćalo granice potrebno je stvoriti rutinu koja će biti pokazatelj onoga što slijedi i što se očekuje.
Ako dijete zna što kada slijedi onda će znati i što se od njega tada očekuje.
Odbacit će ideje o neprihvatljivom ponašanju jer zna da odlazak u dućan pored kuće znači da neće dobiti ništa, ali zato odlazak u dućan vozeći se u autu do istoga znači da može izabrati između dvije najdraže čokoladice.
Stavljanjem najobičnijih i svakodnevnih situacija u rutinu olakšavamo djeci nošenje sa situacijama, pružamo im osjećaj važnosti i uvažavanja jer znaju što slijedi, nije izvan kontrole kao što bi bio da rutine nema.
Granice i rutine možda zvuče kao veliki bauci kojima djeci otimamo kontrolu nad onime što se događa, nad odlukama koje donose, a nas stavlja u situaciju da upravljamo njima.
Kada ustrajemo u držanju granica čini se da postajemo strogi roditelji koji svome djetetu oduzimaju njegovo “ja” – no u stvarnosti je to drugačije.
Granice predstavljaju predvidljivost što vodi do sigurnosti i ozračja u kojemu se dijete može razviti u kvalitetnu osobu punu samopouzdanja i samopoštovanja.
No što je s ustrajanjem u granicama?
Tu je tanka granica. Potrebno je ustrajati u dogovoru, ako je donesen uzimajući u obzir dijete, njegovu individualnost, karakter i potrebe.
Drugim riječima, u redu je i potrebno je ustrajati i biti dosljedan ako u tome svemu uvažavamo dijete.
Stoga, iskoristimo sve alate iz naše roditeljske kutije odgojnih tehnika.
Ne posustajte ako ponekad alatom ne budete spretno baratali.
Budite ponosni na sebe jer samim time što razmišljate i čitate kako i što koristiti u svrhu što kvalitetnijeg odgoja djeteta vas već čini kompetentnim roditeljem.
Bravo vi!
