Po čemu su dječaci različiti od djevojčica i jesu li uopće?

Svima je poznato da se razvoj govora razvija kasnije kod dječaka, da su dječaci mnogo šutljiviji i ne vole puno razgovarati, no zato su energičniji i imaju veću potrebu za sportom. Kao tinejdžeri, muška djeca su oni koji su češće skloni problematičnom ponašanju, alkoholu, izazivanju tučnjava, lošem uspjehu u školi…

Jeste li znali da oko 95% mladenačkih ubojstava počine dječaci? Jeste li znali da je samoubojstvo treći po redu uzrok smrti među mladićima između 15 i 19 godina i da većinu uspješnih samoubojstava počine dječaci?

U čemu je problem s mladim muškarcima koje odgajamo? Zbog čega su statistike ovako loše? Zbog čega i u kojem trenutku naš mali dječak postane gnjevni tinejdžer?

Koliko puta ste čuli izraze kao što su: “Ah, dječaci, oni su mnogo otporniji od djevojčica i lako će svladati međusobne sukobe.” ili “Dječaci su nagli, malo podivljaju, potuku se i taj tren ih sve prođe, više se ni ne sjete zbog čega su se potukli.”

Pa ipak, i dječaci se bore sa bolnim osjećajima neuspjeha, odbijanja i ne pripadnosti koje kod djevojčica tako lako primijetimo i trudimo se da ih uočimo. Kada više ne mogu trpjeti bol, reagiraju. Dječaci koji u bilo kojoj dobi ne nailaze na razumijevanje, nemaju priliku za emocionalnim razvojem. Zbunjeni dječak odrasta u ljutitog, emocionalno usamljenog tinejdžera i, vjerovatno, u usamljenog, sredovječnog muškarca kojem prijeti depresija.

Dječake moramo naučiti emocionalnoj pismenosti!

Kako točno možemo naučiti dječake da budu emocionalno pismeni?

Potrebno ih je učiti prepoznavanju emocija, oni trebaju rječnik emocija koji će im dati mogućnost da se izraze na druge načine, ne bijesom ili agresijom. Trebaju razumijevanje, kako kod kuće tako i u školi, treba ih ohrabrivati da govore o svojim osjećajima i da razviju svijest o sebi.

Dječaci trebaju osjetiti emocionalnu povezanost jednako kao što to trebaju i djevojčice. Vrlo je važno da imaju blizak odnos sa svojim roditeljima, a ovo je ključno u fazi adolescencije. Blizak odnos temeljen na povjerenju i podršci koju dobivaju od roditelja može ih zaštititi od opasnosti da postanu žrtve svojih vlastitih, burnih, a nepriznatih osjećaja.

Najvažnije od svega je da pred sobom imaju muški primjer bogatog emocionalnog života. Bitno je da nauče o emocionalnoj pismenosti koliko od majke i drugih žena, toliko i od oca i drugih muškaraca u njihovom životu. Pred našim dječacima je stvaranje njihovog vlastitog života i načina na koji će komunicirati s drugima (muškarcima, ženama, svojom djecom), ali i stvaranje njihovog vlastitog muškog identiteta. Dječak na primjeru mora vidjeti i vjerovati da u životu muškarca emocije nisu nepoželjne.

POVEZANO: Nekoliko savjeta za razvijanje emocionalne inteligencije kod djece

Kakav utjecaj naše društvo ima na odgoj dječaka?

Dječaci često ne pokazuju osjećaje na način na koji to pokazuju djevojčice. Znači li to da oni osjećaju manje?

Ne, dječaci osjećaju jednako kao i djevojčice, ako ne i jače, samo se ne znaju na isti način izraziti. Naša kultura ih ne potiče da izraze svoje osjećaje, naprotiv, potiče ih da je svako pokazivanje emocija loše i da su zbog toga manje “muškarci”.

Cijela naša kultura ima sliku stereotipnog muškarca koja je još uvijek prisutna i, kako izgleda, još će dugo biti. Muškarac nije muškarac ako nije grub i ne pije ogromne količine piva. To nam vrišti iz svake druge reklame, a mali dječaci su također kroz crtiće i video igrice izloženi slikama muškarca kakav bi “trebao” biti; spidermani, supermani i drugi nevjerovatno moćni super junaci našim dječacima šalju krivu poruku onoga što bi muškarac trebao biti.

POVEZANA TEMA: Koliko vremena bi djeca trebala provoditi pred ekranima?

Naša kultura nameće dječacima i neke kvalitete koje bi trebali imati, kao što su fizička energija i snaga, te sklonost akciji. Ako je dječak nema, nije dovoljno muškarac. Sasvim je uobičajeno da se već vrlo malim dječacima šalju iskrivljene poruke kao na primjer; mladić će izgubiti poštovanje ako govori o svojim problemima; muškarac treba biti žilav i otporan; suprug ne bi trebao obavljati kućanske poslove.

Poticanje na ovakav način razmišljanja neizbježno donosi nevolje.

Emocionalni odgoj u roditeljskom domu

Iako naša kultura igru veliku ulogu u uništavanju emocionalnih života naših dječaka, ono najbitnije emocionalno obrazovanje počinje kod kuće, u obiteljskom domu.

Često, svjesno ili ne, potičemo razlike između muškog i ženskog roda. Majke češće sa kćerima pričaju o osjećajima, a dječake se ohrabruje kao “velike dečke” koji ne smiju osjećati strah. Kad se dječaci zatvore u sobu i ne žele razgovarati to je ponašanje koje smatramo normalnim. Ako pak pokažu normalnu razinu straha, tuge i zabrinutosti, osjećaja koji se obično pripisuju ženskom rodu, odrasli im jasno daju do znanja da takvi osjećaji kod dječaka nisu prihvatljivi.

Zbunjeni dječak odrasta u ljutitog, emocionalno usamljenog tinejdžera i, vjerojatno – u usamljenog, sredovječnog muškarca kojem prijeti depresija.

Na nama, roditeljima dječaka, je velika odgovornost. Svaka majka i svaki otac ima odgovornost zaštiti emocionalni život svog dječaka. Mi moramo biti uzori emocionalne povezanosti i razumijevanja. Moramo naučiti slušati osjećaje našeg dječaka bez osuđivanja, saslušati probleme koje ima bez nuđenja bespogovornih rješenja.

Svaki dječak ima svoj unutarnji svijet, njihova srca su prepuna. Svaki dječak je osjetljiv i svaki trpi. Koliko god neki roditelji ne željeli prihvatiti tu činjenicu, dječaci su jednako emocionalno ranjivi kao i djevojčice. Kad ovo shvatimo, onda ćemo im moći pomoći.

Ako naučimo naše sinove da poštuju i cijene svoj emocionalni život, ako ih možemo podučiti emocionalnom rječniku i ako ih ohrabrimo da ga upotrijebe, oni će, napokon, skinuti okove sa svojih srca.

PROČITAJTE SLJEDEĆE: Kako naučiti dijete da riješi problem bez nasilja i svađe?