Svaki roditelj želi svoje dijete odgojiti da bude dobra, velikodušna i pristojna osoba. Posebno pazimo da to da naučimo našu djecu da budu velikodušni i da ne budu sebični. Naš je posao da pomognemo djetetu da shvati da postoje i drugi ljudi koji imaju svoje potrebe i želje različite od njegovih. Kada želimo dijete naučiti kako da dijeli svoje stvari sa drugom djecom većinom radimo krivo.
Tipična scena je da se dijete igra sa svojom igračkom kada dolazi drugo dijete koje želi istu tu igračku. Majka prvog djeteta kaže “Budi dobar i podijeli svoju igračku. Daj Ivani igračku.” ili “Daj Petri barbiku. Ti si je imala dovoljno dugo.” Događa se to da je dijete prekinuto u svojoj igri i natjerano dati nešto s čime se igralo. Osjeća se loše u vezi dijeljenja i dijeljenje povezuje sa lošim osjećajem kojeg je imalo dok je davalo igračku.
Zapravo, roditelj je onaj koji je dijelio, ne dijete.
Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kad nešto ne dobije onoga trena kad to poželi.
Kada od djeteta očekujemo da podijeli nešto s čime se igra, očekujemo da ono podijeli svoju igračku istoga trena kada mi to kažemo. S druge strane, ni mi sami to ne radimo. Zamislite da ste na mobitelu i da vam netko dođe i kaže da treba vaš mobitel ili ga uzme od vas. Biste li se vi naljutili?
Kao odrasle osobe mi od drugih očekujemo da čekaju svoj red. Vrlo vjerovatno ćemo drage volje posuditi svoj mobitel prijatelju ili čak strancu, ali želimo da oni pričekaju dok mi završimo s onim što radimo. Istu logiku bi trebali primjeniti na djecu. Neka se dijete nastavi igrati sa svojom igračkom dok ne završi igru.
Ovako to izgleda u stvarnom životu. Umjesto da vi kažete “Još pet minuta pa je onda Ivanin red.” naučite svoje dijete da kaže “Možeš dobiti barbiku kada ja završim s igrom.” Ovako se vaše dijete uči zauzeti za sebe i odrediti zdrave granice prema drugoj djeci. To je fantastična životna vještina koju možemo naučiti svoju djecu.
Koliko nas odraslih ima problem s time da drugima kažemo ne?
Kada prvo dijete pusti igračku i krene se igrati s nečim drugim, podsjetite ga da je sada Ivanin red na igračku. Ovo je ujedno i sjajan način da pomognete djetetu da postane svjesno tuđih potreba. Najbolji dio svega ovoga je kada vaše dijete svojevoljno i zadovoljno daje svoju igračku drugom djetetu. To je trenutak kada vaše dijete osjeti radost dijeljenja. To je iskrena velikodušnost. Osjećaj koji će htjeti ponoviti još mnogo puta u svom životu, bez obzira gleda li ga njen roditelj ili ne.
Što s djetetom koje čeka?
Čekanje je teško, osobito za dijete između 2-5 godina. Čekanje je isto tako jedna od ključnih i vrlo važnih životnih vještina. Sasvim je u redu da se dijete koje čeka ponekad osjeća ljuto, isfrustrirano i tužno. Nemojte se prestrašiti malo vikanja i plakanja.
Naučiti kontrolirati svoje ponašanje i izraziti svoje osjećaje na pravilan način jedna od najvažnijih stvari koju svako dijete mora naučiti u svom djetinjstvu. Kontroliranje svojih radnji (uzimanje igračke koju želi) je vrlo bitan dio u razvoju mozga koji postaje sve bolji vježbom. Što više vježbe, to bolje za dijete.
Ono što vi možete reći:
- Možeš se igrati dok ne završiš.
- Jesi li gotova? Petra kaže da ona još nije gotova sa igranjem.
- Jesi li se lijepo osjećala kad ti je uzela barbiku? Reci joj da prestane.
- Možeš reći “Nisam gotova. Možeš dobiti moju barbiku kada završim.”
- Morat ćeš čekati. Ne možeš joj uzeti barbiku dok se ona igra.
- Teško je čekati.
- U redu je da si ljuta što moraš čekati. Možeš biti ljuta, ali ja ti ne mogu dozvoliti da joj uzmeš barbiku.
- Vidim da se više ne igraš sa barbikom. Idi po Ivanu, sad je njen red za igranje s barbikom.
Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kada nešto ne dobije onoga trenutka kada to poželi. Ne štedite ga loših osjećaja niti mu uskraćujte dobre. Ono što danas nauči pratit će ga cijeli život.
