Pisali smo već kako predrasude i nedostatak vremena utječu na odnos roditelja i stručnjaka (učitelja, odgajatelja, pedagoga), te kakve to posljedice nosi za našu djecu.
No kako onda graditi odnos bez predrasuda?
Ključ svega je u povjerenju.
Povjerenje je temelj svakog zdravog odnosa.
Kako onoga između roditelja i djeteta, tako i odnosa roditelja sa stručnjacima i edukatorima.
Jedan od temeljnih izazova u izgradnji povjerenja je spoznaja da dijete može manifestirati različita ponašanja u ustanovi u odnosu na ponašanja u obiteljskom okruženju.
Obiteljsko okruženje djetetovo je primarno okruženje.
Ono u kome se osjeća sigurno i zaštićeno te okruženje u kome su prisutna određena pravila.
S druge strane okruženje odgojno-obrazovnih ustanova (vrtići, škole…) razlikuje se primarno po tome što dijete nije okruženo članovima obitelji.
Okruženo je vršnjacima odnosno djecom koja su različitih navika, karaktera i ponašanja.
U ustanovama također postoje određena pravila koja se mogu razlikovati od onih u obiteljskom okruženju.
Dijete po izlasku iz obiteljskog okruženja preuzima one obrasce ponašanja koji mu služe. Stečeni i novousvojeni obrasci ponašanja djetetu služe kako bi razvijalo socijalne kompetencije, emocionalne kompetencije te kako bi se prilagodilo okolini u kojoj je.
Tada se mogu manifestirati određena ponašanja koja dijete u obiteljskom okruženju nije manifestiralo. Odnosno nije ni moglo manifestirati budući da se okruženja bitno razlikuju.
POVEZANA TEMA: Kako predrasude i nedostatak vremena utječu na odnos roditelja i stručnjaka?
Dvije istine…
Tu nastupa jedan od ključnih segmenata u izgradnji povjerenja.
Dok stručnjak roditelju opisuje manifestirano ponašanje, roditelj često smatra kako to nije istina te istodobno tvrdi kako navedeno ponašanje nikada nije manifestirano u obiteljskom okruženju.
Umjesto međusobnog uvjeravanja u dvije različite istine, ključno je da stručnjak roditelju iskaže iskreno povjerenje.
Da mu zaista vjeruje te da pripremi individualan sastanak.
Prilikom individualnog sastanka poželjno je ponovno pokazati da stručnjak vjeruje roditeljevim iskazima te stručno objasniti zbog čega dolazi do razlike u djetetovu ponašanju, a navedeno potkrijepiti fotografijama i videozapisima kao elementima dodatne dokumentacije.
Izazov s kojim se roditelji i stručnjaci mogu susresti je roditeljevo nepovjerenje prema stručnjaku.
Temeljeno je na strahu da stručnjak o djetetovu razvojnom statusu raspravlja i s drugima, a ne samo s roditeljem.
Roditelji su izrazito osjetljivi kako na svoje dijete tako i na svoju ulogu.
Izlažući se suradnji sa stručnjacima, izlažu se i mogućnosti da neke stvari trebaju promijeniti.
Tada mogu postati ranjivi i ne osjećaju se ugodno znajući da se o elementima suradnje i temi razgovora potencijalno dalje raspravlja.
Tu je također naglasak na tome da stručnjak roditelju dade do znanja kako može imati povjerenja u njega te da zaista to povjerenje i opravda.
POVEZANA TEMA: Povjerenje u našu djecu jedan je od ključnih načina za izgradnju kvalitetnog odnosa s djetetom!
Kako potaknuti povjerenje?
Put ka izgradnji povjerenja počinje od samog stručnjaka i njegove svjesnosti o profesionalnoj ulozi i odgovornosti koju ima u odnosu s djecom te prema djeci.
Profesionalnost prema djeci očituje se u izgradnji kvalitetnog odnosa s roditeljem, a ne prema i naspram roditelju.
Kvalitetan odnos usmjeren ka partnerstvu s roditeljima gradi se od samog upisa djeteta u ustanovu.
Prvi korak pri uspostavljanju komunikacije je na stručnjaku, koji roditelju pristupa ravnopravno, prazna uma, bez predrasuda te iskazujući povjerenje roditelju odnosno povjerljivost sa svoje strane.
Prilikom uspostavljanja početne komunikacije dobro je roditelju ukazati na način na koji funkcionira ustanova te ga upoznati s dnevnom rutinom i rasporedom.
Odlično je spomenuti i koje metode stručnjak koristi u radu s djecom.
Osim toga, još je važnije saslušati roditelja i njegova očekivanja od ustanove te se iskazom roditelja pobliže upoznati s osobitostima obiteljskog okruženja kao i razvojnim osobinama djeteta.
Komunikacija koja se odvija između roditelja i stručnjaka poželjno je dvosmjerna te se odvija u sobi predviđenoj za sastanke.
Komunikacija prilikom dolaska ili odlaska djeteta primjerena je ako se radi o kratkim, jasnim i bitnim informacijama za taj dan.
Takozvana komunikacija na vratima nepoželjna je iz više razloga.
Pažnja stručnjaka odnosno roditelja raspršena je, odvija se na brzinu te se izrečeno može pogrešno interpretirati odnosno predmet komunikacije se ne može diskutirati u potpunosti.
Stoga su poželjni individualni sastanci koji mogu biti kraći ili dulji, no obuhvaćaju sva pravila i kvalitete poželjne komunikacije između roditelja i stručnjaka.
Nadalje, povjerenje se gradi uključivanjem roditelja u sam rad ustanove, u određenoj mjeri naravno.
Posjete odnosno gostovanja roditelja nisu trenutno moguća, no roditelje se i dalje može uključiti. Mogu zajedno s djetetom nešto izraditi za skupinu odnosno razred ili prema dogovoru dijete i roditelj mogu odabrati književno djelo i donijeti kako bi ga ostala djeca poslušala, pročitala i upoznala se s istim.
Tako osnažuje se uloga roditelja i omogućuje mu se da bude aktivan sudionik u djetetovom razvoju unutar ustanove.
Roditeljski sastanci uz poštivanje određenih mjera mogu se odvijati uživo odnosno online ako drugačije nije moguće. Važan su čimbenik u izgradnji povjerenja odnosno partnerskog odnosa između roditelja i stručnjaka.
Oni bi također trebali očitovati dvosmjernu za razliku od jednosmjerne komunikacije.
Postoji kućni red i pravila ustanove s kojima roditelje treba upoznati.
S druge strane, neke segmente je dobro ostaviti otvorenima za raspravu kako bi se i roditelji aktivno uključili u rad ustanove.
Prozivanja određenih roditeljskih ponašanja na sastancima nisu poželjna jer upravo takav način komunikacije stvara otpor ka suradnji te negativno utječe na segment povjerenja.
Ohrabrivanjem, potvrđivanjem, usmjeravanjem i povjerenjem grade se kvalitetni odnosi.
Odnosi s, a ne odnosi prema ili naspram nekoga.
Imajući to na umu kao i svoju profesionalnu ulogu i odgovornost – odnos temeljen na povjerenju i odnos s elementima partnerstva postaje krovni i jedini odnos između stručnjaka i roditelja.
Time je zajamčena kvaliteta odgojno-obrazovnog procesa te potvrđena profesionalna uloga stručnjaka.
