Suradnički odnos roditelja i stručnjaka toliko je prirodan proces.

Kada kažemo stručnjaka, mislimo na stručnjake koji profesionalno rade s djecom poput učitelja, odgajatelja, pedagoga…

U središtu odnosa između roditelja i stručnjaka su dijete i djetetova dobrobit. Stoga se dade zaključiti kako dva čimbenika (roditelj i stručnjak) lako uspostavljaju suradnički odnos jer imaju zajednički interes.

Dobrobit djeteta.

U teoriji je to vrlo jednostavno dok se u praksi javljaju brojni izazovi.

Izazovi kvalitetnog odnosa između roditelja i stručnjaka javljaju se obostrano.

Evo nekoliko izazova koji imaju najveći utjecaj na kvalitetu odnosa između roditelja i stručnjaka.

Predrasude

Jedan od početnih i prvih izazova koji se javljaju su predrasude.

Možemo slobodno reći kako i roditelji i stručnjaci ulaze u odnos s određenim predrasudama.

Čemu služe predrasude?

Roditeljima da bi obranili svoju najvažniju životnu ulogu, a stručnjacima su dio navika i daju im lažnu sigurnost.

Roditelj u ustanovu ulazi s predrasudom da će biti procjenjivan, ocjenjivan i savjetovan. Istovremeno se želi pokazati u najboljem svjetlu te zaštititi sebe i svoju ulogu.

Često iz toga proizlazi strah od uspostavljanja suradničkog odnosa odnosno neiskrenost prilikom razmjene informacija.

Nitko ne želi čuti da nešto ne radi kako bi trebao odnosno da bi nešto što je mislio da radi kako treba zapravo pogrešno.

Iz toga proizlaze različite vrste izbjegavanja i površni odnosi koji nikome nisu u cilju.

To je razlog zbog kojeg određeni roditelji ne dolaze na roditeljske sastanke (jer ne žele biti prozivani), ne dolaze na individualne sastanke, rijetko se uključuju u različite vrste radionica te ostale oblike suradnje koje ustanova organizira…

Stručnjaci se često smatraju kompetentnijima u području neposrednog rada s djecom te im je područje rada s roditeljima izazov.

Također se može javiti strah od procjenjivanja od strane roditelja.

Osim navedene predrasude i bez obzira radi li se o stručnjacima, većina nas je sklona donijeti sud o nekome bez da dopusti osobi da ju se upozna.

No zašto je to tako?

Postoje određeni obrasci koje naši mozgovi pohranjuju kako bi nam dali osjećaj poznatosti, a s time i sigurnosti te temelja za daljnje djelovanje.

Tako na temelju neverbalne komunikacije donosimo sud o osobi, a posebno nam je drago samopotvrđivati si osobine koje upućuju na početnu predrasudu.

Predrasuda u ovom slučaju može biti pozitivno odnosno negativno konotirana.

Predrasude kao izazov prilikom uspostavljanja kvalitetnog odnosa mogu se izbjeći kada bi oba čimbenika (roditelj i stručnjak) u odnos ulazili umom početnika.

Um početnika sintagma je koja opisuje odnosno koja nas lišava prethodnog iskustva. Uma prazna kao tabula rasa pristupamo drugoj osobi i dopuštamo da se dojam stječe na temelju pojavnosti i prezentacije u tom trenutku, bez unaprijed zamišljenih ishoda.

Odnos zasnovan temeljem toga bio bi kvalitetniji budući da bi svaka strana bila obogaćena doživljajem tog trenutka i sukladno trenutku razvijao bi se daljnji tijek i smjer odnosa.

Naravno, prethodna iskustva čine nas i našu pojavnost te ih nije potrebno potpuno izbaciti iz uma odnosno iz nas samih.

Ono što je bitno je da ih ne koristimo u svojstvu kreiranja predrasuda, već da nam služe gdje je zaista potrebno.

POVEZANA TEMA: Kako pomoći sebi da postanete bolji roditelj?

Nedostatak vremena

Jedan od izazova koji se može javiti prilikom uspostavljanja odnosa je nedostatak vremena.

S obzirom na dinamiku vremena te aktivnosti današnjice, nerijetko se događa da upravo taj izazov doprinosi nedostatnom uključivanju roditelja u život ustanove.

Ono što je važno naglasiti u ovom slučaju je da dobro posloženi prioriteti te organizacija i prilagođen raspored kako roditelja tako i stručnjaka pozitivno utječu na formiranje kvalitetnog odnosa s ciljem postizanja dobrobiti za dijete.

Iz perspektive stručnjaka važno je naglasiti kako je sam termin suradnje nedostatan za opisati kvalitetan odnos između roditelja i stručnjaka te recentna stručna i znanstvena literatura govori o pojmu partnerstva kao krovnom terminu kvalitetnog odnosa.

Partnerstvo podrazumijeva ravnopravan, uvažavajuć i odnos u kome je komunikacija dvosmjerna.

Ponekad se stručnjacima ovaj cilj u odnosu čini dalek, posebno ako se ne smatraju dovoljno kompetentnima za građenje odnosa s roditeljima.

Tu ističem kako je i sama gradnja odnosa koji vodi ka partnerstvu bolja od činjenice da se odnos ne gradi iz straha s bilo koje strane.

Nakon navedenih mogućih izazova prilikom kreiranja kvalitetnih odnosa između roditelja i stručnjaka, javlja se još jedan izazov današnjice koji svakako ne mora biti prepreka.

Radi se o pandemiji zbog koje se donose određene mjere te se time ograničavaju ustaljeni obrasci suradnje odnosno izgradnje partnerstva s roditeljima.

Tako neki oblici partnerstva poput radionica za roditelje, radionica za djecu i roditelje, gostovanja roditelja u skupini i slično nisu provedivi na način kao što je to bilo prije.

Budući da su stručnjaci koji rade s djecom vrlo kreativni, oni već posjeduju najvažniju kompetenciju za uključivanje roditelja u rad skupine odnosno ustanove.

Ta kompetencija je kreativnost!

Da, ustaljeni obrasci uključivanja roditelja nisu možda mogući, no postoje brojna kreativna rješenja koja u konačnici dovode do partnerskog odnosa između stručnjaka i roditelja.

I za kraj… Partnerstvo između roditelja i stručnjaka imperativ je koji nosi sa sobom brojne izazove.

Fokusirajući se na dobrobiti koje partnerstvo donosi stručnjacima, roditeljima i djeci, izazovi se lako svladavaju, a modeli partnerstva kreiraju!

Više o odnosu roditelja i stručnjaka čitajte u jednom od sljedećih tekstova na ovu temu.