Odgojno – obrazovni rad temelji se i oslanja na suradnju odnosno partnerstvo s roditeljima!
Svaki odgojitelj, učitelj, profesor i stručni suradnik zna koliko je važno uključiti roditelje u rad.
I svaki od tih stručnjaka osim s djecom intenzivno radi i s roditeljima te razvija svoje kompetencije na području rada s roditeljima. Pritom je važno naglasiti razvoj komunikacijskih vještina koje su prijeko potrebne za kvalitetan rad s roditeljima.
Ponekad je na stručnjacima da prenose i ne baš ugodne informacije koje se tiču djetetovih razvojnih osobitosti i zamijećenih ponašanja, a ponekad da opisuju zamijećena ponašanja i osobitosti koje su u skladu s razvojnim normama.
Kako prilikom prijenosa informacija postići da roditelj zaista čuje i shvati što mu se govori i na što se ukazuje?
Pri samom početku svoje odgajateljske karijere susretala sam se s izazovima u prijenosu informacija. Prenosila sam sve, kako ugodne tako i manje ugodne informacije.
Uskoro sam se susrela s izazovom da je roditelj u otporu prema meni te izbjegava ikakva zadržavanja i razgovore.
Naime, svaki dan sam istog roditelja dočekivala s detaljnim opisom nepoželjnog ponašanja, a informaciju sam prenosila u formi takozvanog feedback sandwicha!
Nije funkcioniralo jer se prenesena informacija nije zadržavala niti prihvaćala, ostajala bi visiti u prostoru između mene i roditelja, a odbojnost prema meni se sve više pojačavala.
Kako bi bilo jasnije, opisat ću formu prenošenja informacije, ali ću zbog povjerljivosti izmijeniti sadržaj.
O povjerenju je već pisano u prethodnom tekstu i smatram to ključnim čimbenikom u radu s roditeljima.
Tadašnja forma prenošenja obavijesti:
“Stvarno je pametno vaše dijete, vidim kako sve pomno upija. Znate, danas je vaše dijete ozlijedilo drugo dijete. Kasnije se odlično igralo slažući kocke!”
Kako moj način prijenosa informacija nije davao rezultate niti je činio ikakvu razliku, odlučila sam svladati taj izazov.
Izazov komunikacijskih vještina.
To je bila jedna prepreka koju sam odlučila svladati, a ne odustati i zahvaljujući tome uspješno sam svladala komunikacijske vještine potrebne za rad s roditeljima.
Vratimo se opisanom sadržaju prijenosa informacije.
Susrevši se s tim izazovom krenula sam na edukacije i savjetovanja. Ono što je najviše pobudilo moju svijest je bilo pitanje. “Kako znaš što je od toga prenesenog roditelj zaista čuo?” te “Misliš li da je potrebno svakodnevno prenositi istu neugodnu informaciju?”
Tada sam spoznala kako je rad s roditeljima istovjetan radu s djecom kad govorimo o načinu primanja informacija.
Svako dijete je individua za sebe te svako dijete na sebi svojstven način prima i procesuira informacije.
Tako je i s odraslima.
U želji da ukalupimo djecu odnosno odrasle te svima na isti način dajemo informaciju – zapravo ne postižemo ništa. Čak i kada svi sudjeluju na istom roditeljskom sastanku, barem dvoje roditelja će potpuno drugačije shvatiti dane informacije.
POVEZANA TEMA: Kako graditi povjerenje između roditelja i stručnjaka?

Kako komunicirati s roditeljima?
Prije svega, važno je spoznati kako svatko prima informacije na drugačiji način. Stoga se za individualne sastanke s roditeljima valja pomno pripremiti.
Tako osim verbalnog prijenosa informacija valja pripremiti i fotografije odnosno videozapise onoga o čemu se razgovara.
Tako roditelj dobiva cjelovitu informaciju te ju može primiti na sebi svojstven način.
Osim navedenog, potrebno je ostaviti prostor za roditeljeva pitanja, odnosno provjeriti koliko je uistinu shvatio što mu se prenosi.
Izuzev prvotno opisane interakcije s roditeljem i naknadno sam se našla u situacijama gdje prilagođavam prijenos informacije roditelju, no informacija je pogrešno interpretirana. Iz te pozicije mogu govoriti o djelotvornim komunikacijskim vještinama te točno interpretiranim informacijama od strane roditelja.
Uvijek se važno pripremiti, dodatno pročitati stručnu literaturu o ponašanju djeteta o kojem će se razgovarati na individualnom sastanku.
Roditelju se pokazuju fotografije i videozapisi te se opisuje ponašanje bez donošenja zaključaka odnosno etiketiranja ili pretpostavljanja uzroka.
Nakon prenesenih informacija provjerava se što je roditelj čuo tako da se upita roditelja ima li pitanja te koliko mu je jasno što je preneseno.
Provjerava se s roditeljem što je zaista čuo te se zamjećuje neverbalna komunikacija kao pokazatelj jasnoće odnosno osjećaja roditelja prema tome što je preneseno.
Ostavlja se prostor da roditelj prenese svoje iskustvo s opisanim ponašanjem ako ga je zamijetio u obiteljskom okruženju.
Bez osuđivanja i savjetovanja te potpuno ravnopravno roditelja se sasluša i upita kojim odgojnim metodama se koristi.
Potom je moguće nastaviti razgovor u smjeru dogovora koje su daljnje zadaće stručnjaka, a koje roditelja u smislu rješavanja izazova (ako se radi o tome).
Roditelju ne treba svakodnevno prenositi istu neugodnu informaciju, važno ga je upoznati sa zamijećenim ponašanjem na individualnom sastanku te potom obostrano djelovati te nakon određenog vremena ponoviti individualni sastanak s novim informacijama.
Na taj način roditelj se osjeća prihvaćeno i uvaženo te spoznaje kako je rad usmjeren ka dobrobiti djeteta, a ne ka vrednovanju djetetovog ponašanja kao lošeg ponašanja.
Sve navedeno pojasnit ću konkretnim (izmišljenim) primjerom.
U vrtićkoj skupini postoji dijete koje grize.
Postoji sklonost zaključivanju kako se radi o agresivnosti te kako dijete ima neki problem.
Prvo, odgojitelji u skupini trebaju zamijetiti u kojim situacijama se to događa te koliko učestalo. Potom se konzultirati sa stručnim timom te proučiti dodatnu literaturu iz tog područja ako je potrebno.
Roditeljima djece koja su ugrizena ne prenosi se identitet spomenutog djeteta te se navede kako se ne radi o agresivnosti niti je njihovo dijete žrtva nasilja.
Također im se napomene kako su odgojitelji prisutni te osiguravaju da se takvo ponašanje ne ponovi koliko je u njihovoj moći.
S roditeljima djeteta koje grize obavlja se individualni sastanak.
Upozna ih se sa zamijećenim ponašanjima, opiše koliko su učestala te potkrijepi s relevantnim stručnim spoznajama o tom ponašanju. Ne donose se zaključci, niti se sugerira kako je riječ o problemu.
Roditeljima se pokaže suosjećanje, empatija te im se daje prostor da iskažu svoje osjećaje, pogled na spoznaju te se otvara prostor za daljnje dogovore.
Roditeljima se pokaže razumijevanje te im se predlože neki postupci koje će provoditi oni kao roditelji te postupci koje će provoditi stručnjaci.
Najčešći uzrok takvog ponašanja kod djece je nerazvijen govor odnosno dijete u nemogućnosti da izrazi svoju trenutnu potrebu – grize, ne iz loše namjere niti agresije.
U skladu s time se ohrabruje roditelje kao i dijete na primjerenije izražavanje.
Prate se djetetove potrebe te se verbaliziraju kako bi se pomoglo djetetu.
Sa svim roditeljima u skupini dobro je napraviti roditeljski sastanak bez referiranja na konkretan slučaj, već s namjerom da im se pojasni o čemu se radi, stručno potkrijepi te da ih se navede na međusobnu suradnju odnosno partnerstvo.
POVEZANA TEMA: Što napraviti ako vas dijete grize?
Opisan je primjer jedan od učestalih u odgojno-obrazovnim ustanovama.
Primjenjiv je na svako ponašanje zamijećeno kod djeteta.
Ono što je izrazito važno u odgojno-obrazovnom procesu je svladavati izazove s kojima se stručnjaci susreću te uvijek imati na umu dobrobiti koje proizlaze iz toga; kako dobrobiti za stručnjake, tako i za roditelje, a povrh svega za djecu.
Prilikom primjene usvojenih komunikacijskih vještina (iz teorije u praksu) poput navedenog feedback sandwicha treba imati na umu da se potrebno prilagoditi roditelju te ravnopravnim načinom razgovora s empatijom provjeriti što je roditelj zaista spoznao te tome prilagoditi daljnji tijek razgovora.
Uvjeravanja nisu prikladna i ponekad je dobro pustiti da roditelj dobiven informacije samostalno isprocesuira te pratiti daljnji tijek postupaka.
Povrh svega je važno sjetiti se razloga uspostavljanja suradnje, a to je dijete te ohrabrivati roditelje u njihovoj ulozi.