Dogodi li vam se da vas tijekom igre vaše dijete iznenada udari? Ili se dogode situacije da dijete naglo udari drugu djecu, pa čak i svog brata ili sestru?

Ukoliko je tako, dopustite mi da vas uvjerim kako vi niste zbog ovoga neuspješni u svom roditeljstvu. A kada vas vaše dijete udari, ono nije pod nekakvom začaranom zlom magijom. Sve je u redu s vašim djetetom.

Kad god dijete udari, postoje određene nevidljive sile na djelu, takozvane emocionalne sile. Iako vaše dijete u tom trenu može pokazivati lice ravnodušnosti ili se možda čak smijati nakon što je udarilo, njegova agresija potaknuta je emocijama. Najčešće je ta emocija upravo strah.

Prije svega, morate znati da vaše dijete ne želi povrijediti vas ili nekog drugog te zasigurno ne želi postati loše dijete u vašem umu.

Dijete ne treba kazniti; u stvari, kazna i metoda time-outa mogu vrlo lako dovesti do toga da će dijete vjerojatno u budućnosti ponovo udariti. Dijete u tom trenu treba vas.

Nekada dijete udari iz radoznalosti. To je prolazna faza.

Djeca, pogotovo mala djeca (toddleri) predstavljaju mlade, radoznale znanstvenike. Oni eksperimentiraju dan i noć – i to je upravo način na koji uče kako svijet oko njih funkcionira.

To je način na koji oni grade svoje temelje razumijevanja o svojim roditeljima, svojim prijateljima, te o tome kako općenito djeluje sve oko njih. Jedna stvar je sigurna, a to je da će gotovo svako dijete prije ili poslije eksperimentirati s udaranjem.

Ako je vašem djetetu to prvi, drugi ili treći put da je udarilo, samo polako krenite naprijed. Ono što trebate učiniti je da lagano, smireno maknete njegovu ruku dalje od osobe koju udara, tako da ne može ponovno udariti. Možete dopustiti da proba, no dovoljno je pobrinuti se da je djetetova ruka podalje od vas ili bilo koga drugoga koga je namjeravao udariti.

Blage riječi poput: “Ne, tako se ne osjećamo dobro”, ili “Ne mogu dopustiti da to učiniš,” mogu biti od pomoći. U tom trenu, želite svom djetetu dati informacije, a ne eksploziju reakcija.

Ako tada ne reagirate impulzivno i sve dok ono ne svjedoči udaranju u svom svakodnevnom životu, djetetovi eksperimenti glede udaranja vrlo brzo će se privesti kraju.

Nakon nekoliko pokušaja, ono će izgubiti svoju novinu, pa će tako dijete prijeći dalje na penjanje, trčanje, loptanje ili igranje s nekom od 5 najboljih igrački svih vremena.

POVEZANA TEMA: Pozitivna disciplina – Što koristiti umjesto kazne?

Što kada vas dijete udari?

Ako prema djetetu odgovorite s grubošću, njegovo udaranje će se nastaviti.

Možda će se činiti čudnim, ali ako vi postupite grubo prema djetetu, vrlo je vjerojatno da će ono uvesti udaranje u svoju dnevnu rutinu.

Kada reagiramo uzrujano prema svojoj djeci, oni internaliziraju naše probleme. Na taj način mi dodajemo svoju uzrujanost i nervozu na popis stvari koje plaše našu djecu.

Vaše dijete će se osjećati potaknutim na ponovno udaranje, jer mu nije jasno zašto ste vi vikali ili uzvratili udarac ili ga zgrabili grubo za ruku i odvukli na stolicu u kutu. Djetetov um ne može shvatiti smisao tog vašeg ponašanja. Ono ga je uplašilo, pa se dijete opet i opet vraća u spomenuto stanje ne bi li probao u nekom nastojanju shvatiti.

Vrlo skoro će se početi događati da svaki put kada se dijete počne osjećati samo ili uplašeno, njegov um će mu reći: “Udari. To je ono što činimo kada se osjećamo loše – udaramo.”

Dakle, metode discipline koje mnogi roditelji smatraju prirodnim posljedicama ili zasluženom kaznom postaju sastavni dio ciklusa ponašanja u koje vaše dijete pada sve češće i češće, svaki puta kada se ne osjeća dobro.

Strah uzrokuje udaranje

Ne udaraju sva djeca kada su uplašena – to nije jedina instinktivna ljudska reakcija na osjećaj straha. Ali, to je jedan od naših urođenih odgovora na strah. Dakle, bilo da se vaše dijete smije dok udara ili izgleda ravnodušno ili udara samo kad je vidno uzrujano, možete sa sigurnošću pretpostaviti da ako vaše dijete udara, to je zato što se osjeća uplašeno.

Smijeh je jedan od načina na koji se djeca oslobađaju straha, pa je tako udaranje ponekad popraćeno upravo smijehom – vaše dijete se trudi osloboditi napetosti, ali to ne može učiniti dovoljno brzo samo smijehom, pa se prije samog čina oslobađanja dogodi da udari jednom ili više puta.

Većina djece skriva svoj osjećaj straha još od rane dobi. Oni osjete nelagodu koju imamo kada se suočavamo s njihovim velikim osjećajima. Mi kao roditelji pokušavamo ih zaustaviti da ne plaču, odvratiti im pažnju kada su uzrujani, nastojimo popraviti stvari kako nam djeca ne bi bila uznemirena.

Većina roditelja kroz dan odašilje najmanje deset snažnih signala koji ukazuju na to da nam se ne sviđa kada nam djeca pokazuju kako se osjećaju. Dakle, djeca tada zakopaju svoje osjećaje duboko u sebe, gdje ti snažni osjećaji prouzrokuju nevolje.

Kada na koncu isplivaju na površinu, tada djeca ne plaču, ne vješaju nam se oko vrata i nemaju ispade vriske i bijesa, već udaraju, grizu i guraju drugu djecu ili nas same.

Ali, postoje načini kako možete pomoći svom djetetu prilikom rješavanja tih osjećaja. Skriveni osjećaji mogu izazvati nevolje. Udaranje je samo jedan znak da se dijete muči sa svojim strahovima. Buđenje usred noći, izljevi bijesa, odbijanje da isproba nove stvari, sisanje palca i općenito prevrtljivo ponašanje. Sve ovo mogu biti znakovi da je vaše dijete moralo zatomiti svoje osjećaje, te da su te pohranjene emocije nešto preteško za njega da bi se s njima mogao nositi sam. 

POVEZANA TEMA: Što je noćni teror, zašto se događa i kako mogu pomoći svom djetetu?

Prvi korak kod djeteta koje udara – ponudite mu nježnu, pažljivu barijeru.

Prilično je jednostavno pomoći djetetu kako bi ono prestalo s impulzivnim, ponavljajućim udaranjem.

Približite mu se kada vam se učini da je vjerojatno da će udariti – predviđanjem njegovog ponašanja pomoći ćete sebi odgovoriti bez reagiranja. To znači da morate primijetiti kada vam vaš um počne govoriti: “Pitam se da li će udariti. Prilično je blizu tog mlađeg djeteta… Nadam se da neće!”

Ta misao je vaš signal da smireno dođete do svog djeteta i da budete spremni. Nada vas neće dovesti do rješenja. Ali zato pripremljenost hoće.

Dakle, obavite jednu prijateljsku patrolu sa svojim djetetom – približite se, budite topli i nježni, ali nemojte davati usmeno upozorenje. Kada djetetova ruka posegne, parirajte taj potisak svojom rukom ili samo pridržite njegovu ruku, ali nježno, kako on ne bi mogao iznenada udariti. Vi ste sigurnosni upravitelj te situacije.

Vaš je posao osigurati da nitko ne dobije udarac.

Kada pokuša udariti, samo zadržite djetetov udarac i recite nježno: “Ne mogu ti dopustiti da to učiniš.” Tada pogledajte svoje dijete u oči i zastanite na tren. Nemojte se naljutiti, nemojte psovati, nemojte uopće ništa drugo govoriti. Samo mu nježno držite ruku i budite s njim.

Kad ste vi sami tihi i mirni, te svoje dijete nježno spriječite od udaranja, osjećaji koji su potaknuli udaranje će se lagano početi nakupljati. Dijete će se osjećati jako nelagodno.

Početi će plakati ili se znojiti i tresti, možda će se čak baciti na pod u tom izljevu bijesa. Kao što nam je poznato, ovakvo ponašanje je uistinu čudna perspektiva, ali to je upravo ono ponašanje koje čini razliku: mi želimo da djetetovi osjećaji izađu van u jednom velikom emocionalnom valu. Želimo da sva ta negativna energija izađe iz djeteta, a ne da se skriva u kutovima svog uma, čekajući da uzrokuje probleme.

Slušajte svoje dijete. Vaša podrška snažan je lijek protiv straha koji uzrokuje udaranje.

Dok je dijete uzrujano, uvelike mu pomaže ako smo mi smireni i puni ljubavi. Dijete se ne mora bojati naše impulzivne reakcije ili neodobravanja, već se može koncentrirati na otpuštanje sve te napetosti.

Može plakati ili se početi znojiti dok vrišti. Može se izvijati u vašim rukama ili se baciti na zemlju. Može udarati nogama o tlo i mlatiti rukama. Što je snažnija djetetova reakcija, ostvariti će se bolji ishod te njegove emocionalne epizode.

Dijete izbacuje loše osjećaje – posebice strah, te koristi vašu mirnu prisutnost kao signal da je slobodno otpustiti osjećaje koji su utjecali na njegovo ponašanje.

Ovo su neke od stvari koje možete reći svom djetetu, no recite to smireno, nježnim tonom glasa, držeći pritom naglasak na slušanju. Jednostavno razgovarajte o toj temi tu i tamo, da vaše dijete zna kako vi vidite koliko se ono snažno trudi izbaciti te strahove iz sebe:

“Znam da voliš svog brata. Neću ti dopustiti da ga udariš.”

“Ovdje sam, uz mene se možeš osjećati sigurno.”

“Nitko nije ljut na tebe. Ti si moja posebna djevojčica i ja ću ostati ovdje s tobom.”

“Provesti ćeš ugodno prijepodne sa svojim prijateljima. Ostat ću sve dok ćeš me ti htjeti ovdje.”

“Žao mi je što je ovo toliko teško. Pobrinuti ću se da ti dan nakon ovog bude bolji.”

“Što god da te je uplašilo, gotovo je. Neće se ponoviti.”

“Ne, ne trebamo ići kući. Mislim da se ovdje možeš lijepo provesti. U redu je ostati ovdje.”

Slušajte većinu vremena, s toplinom u glasu i velikim srcem za svoje dijete koje se bori. Djeca samo rade ono za što su rođena – oslobađaju se od stresa na divlji, ali učinkoviti način. Ako mu možete ponuditi ulogu sidra dok on ne odradi taj emocionalan posao – kada završi, postati će sasvim drugačija mala osoba.

Taj emocionalna noćna mora će završiti. Njegov strah će ispariti – možda ne u potpunosti, ali u dovoljnoj količini kako bi vaše dijete ponovo bilo sretno.

Kada ostanete i slušate svoje dijete, tada si uvelike pojednostavljuje život roditelja. Pomažete svom djetetu očistiti misli od tog emocionalnog nereda, tako da ono može jasnije razmišljati. To znači da ne morate vršiti predavanja, ne morate ponavljati načela pravilnog ponašanja prema prijateljima, ne morate nabrajati pravila kojih se je nužno pridržavati u vašem kućanstvu ili tijekom igre, bilo to prije, za vrijeme ili nakon incidenta udaranja u koji ćete se umiješati kako bi odredili prikladnu granicu.

Možete vjerovati da vaše dijete zna kako pravilno postupati s drugima. Kada će biti u potpunosti pri sebi, ono doista hoće pravilno postupati. Vaše dijete tada zna kako biti prijatelj. A određujući zdravu granicu, te slušajući, možete svom djetetu pomoći povratiti priliku da se oslobodi tih pohranjenih osjećaja straha.

POVEZANA TEMA: Što očekivati od djece s obzirom na njihovu dob i što oni tada trebaju od nas?