Djeca uče kontrolirati svoje ponašanje razvijanjem takozvanih emocionalnih barijera koje kontroliraju putem prefrontalnog korteksa, dijela mozga zaduženog za kognitivne funkcije koje utječu na ponašanje i osobnost.

Ovaj dio mozga razvija se zadnji, a po znanstvenim studijama kod djece u potpunosti sazrijeva do njihove 25 godine.

Emocionalne barijere kontroliraju obrazac ponašanja djeteta prema željenom, društveno prihvatljivom cilju te dijete u tom pogledu ubrzava ili usporava svoj obrazac ponašanja.

To ubrzanje ili usporavanje emocionalne barijere dovodi do povratne informacije živčanog sustava koja se očitava kao, na primjer, osjećaj težine u prsima, okret glave kada nas netko pogleda direktno u oči, osjećaj “kao da smo propali u zemlju” i slično.

Ovo su definirali dr. Dan Siegel, poznati psihijatar za djecu i Mary Hartzell, edukatorica za djecu i roditelje.

Blagi osjećaj srama, taj pomak emocionalnih barijera je način na koji dijete uči što je dozvoljeno, a što zabranjeno ponašanje. No, ovo je mnogo lakše za shvatiti kroz primjer.

Zamislite jedno primitivno pleme prije nekoliko tisuća godina. Uzbuđeni trogodišnjak utrčava u šator s odraslim osobama, sretan što je otkrio zanimljivu bubu u šumi.

Starješina ga poprijeko pogleda što je prekinuo odrasle u njihovoj raspravi. Dijete se tada osjeća “kao da će propasti u zemlju”, ima težak osjećaj u prsima te brzo skreće pogled u stranu.

To se zove sram.

odgoj djece koja su sramezljiva

Zabranjena ponašanja koja uzrokuju sram različita su ovisno o kulturi, pa znamo da su ta ponašanja naučena. Nisu nam urođena.

Ali taj blagi osjećaj srama je specifičan ljudima.

U svom blagom obliku on nam pomaže da se prilagodimo životu u plemenu te da se prilagodimo društvenim normama u našoj okolini i društvu. Možemo na to gledati kao na glas savjesti.

Zato nema ništa loše u tom osjećaju kod djeteta koje je upravo otkrilo cool bubu, ali pod uvjetom da je dijete onda pravilno usmjereno, a ne kažnjeno za to svoje “neprimjereno” ponašanje.

Tako se dijete prilagođava pravilima zajednice u kojoj živi te se osjeća dobro, kao prihvaćeni član plemena.

Majka ili otac djeteta ga tada uzima u naručje i lagano mu se nasmije. Odlaze van šatora i dive se njegovom ulovu (op.a buba). Objašnjavaju mu da su odrasli tad bili zaokupljeni s nekim poslom pa nisu bas bili sretni što ih je prekinuo.

Roditelj tada može predložiti da se dijete vrati s njim u šator, no ovaj puta po pravilima plemena – da stoji mirno i promatra što se događa u šatoru. Tako pokazuje da zna koja su pravila ponašanja u zajednici.

Tako dijete uči pravila ponašanja u društvu iz svoje instinktivne reakcije uzbuđenog utrčavanja u šator. Zato što njegovi roditelji razumiju ovaj proces, dijete se ne osjeća loše. On je povezan sa svojim roditeljima i plemenom.

No što ako se roditelj izderao na dijete u tom trenutku?

Taj blagi sram koji je dijete osjetilo bi se pretvorio u mnogo teže osjećaje poput ljutnje, osjećaja da nije dorastao toj situaciji, da nije prihvaćen u društvu.

Dijete je onda ostavljeno samo i povrijeđeno. To je definicija srama.

POVEZANA TEMA: Kako odgojiti dijete koje će vas poštovati?

mama i dijete se smiju

Ako je taj blagi prijestup djeteta kažnjen ili ako je dijete dobilo “bukvicu” pa se osjeća loše zbog toga, i pogotovo ako je to učestala situacija, dijete će razviti takozvani toksični sram.

Taj toksični sram će se očitovati kroz cijeli djetetov život, uništavajući mu samopouzdanje kad god bi naišao na bilo kakvu zapreku svom stavu ili mišljenju.

Vjerojatno i sami znate što je sram i susreli ste se s njim.

Ponekad sram može biti toliko težak za podnijeti da instinktivno razvijamo načine kako da se od njega zaštitimo – izbjegavamo svaki rizik koji nas može dovesti u neugodnu situaciju, trpimo nasilje ili čak prenosimo taj svoj sram na svoju djecu.

No kako je moguće prenijeti sram djeci?

Postoji mnogo načina.

No zamislite na primjer da vaše dijete doživljava tantrum u trgovini.

Osjećate se kao da svi bulje u vas. Ako ste slični većini roditelja u istom trenu osjećate se kritizirano, samo i bez podrške. Osjećate se kao da ste pogriješili, napravili nešto krivo i nedopustivo i sada to svi oko vas znaju i vide. To je sram.

Kao i većina drugih ljudi, u toj situaciji pokušavate skrenuti pažnju s tog ružnog osjećaja na bilo koji način.

Spremni ste i instinktivno okriviti svoje dijete, pa mu se potiho prijetite da prestane.

U tom trenutku vase dijete više nije fokusirano na problem koji je imalo (bilo je umorno, gladno ili je jednostavno imalo potrebu trčati) već se osjeća usamljeno.

Izgubilo je kontakt s vama. Osjeća se kao da svi gledaju u njega.

Osjeća sram.

To je samo jedan od načina na koji prenosimo sram na svoju djecu.

No je li to tako strašno?

Ne, ako je to izoliran slučaj i ako se kasnije povežete s djetetom i ispričate mu se za vaše nedolično ponašanje. Nitko od nas roditelja nije savršen i svatko može imati loš dan ili loš trenutak.

Svatko od nas ponekad poklekne i dopusti da naši problemi prijeđu na našu djecu.

No djeca su otporna, oni mogu podnijeti ove izolirane slučajeve. Mogu čak i nešto naučiti od njih i načina na koji se mi postavimo kada pričamo o njima.

Poanta svega je da ako mi sami nismo svjesni naše odnosa prema sramu, nećemo niti primijetiti kada nam se to dogodi. Samo ćemo proslijediti sram na naše dijete, prenijeti ga nesvjesno na sljedeću generaciju.

No moguće je zaustaviti ovaj ciklus.

Više o tome pročitajte u sljedećem tekstu.

Pretplatite se na našu mailing listu kako bi vas obavijestili o sljedećem tekstu.

Vaš email je siguran i uvijek se možete odjaviti klikom na link u dnu svakog maila ili da nas kontaktirate na info@modernoroditeljstvo.com. Moderno Roditeljstvo koristi Mailchimp kao pružatelja usluga. Klikom na “Pretplati me” suglasni ste s obradom podataka u skladu sa Pravilima Korištenja Modernog Roditeljstva.