Kao roditelj, vjerojatno ste mnogo puta čuli kako dijete mora poznavati određene granice.

To je pretpostavka oko koje bi mogli raspravljati, no ono što možemo spoznati promatranjem djece, ustvari potvrđuju i rezultati neuroloških istraživanja.

Budući da se djeca suočavaju s potrebom da obuzdaju svoje impulzivno djelovanje kada teže k nečemu što žele (primjerice, da uzmu igračku iz ruke drugog djeteta), tako da na koncu mogu ostvariti nešto što uistinu priželjkuju u tom trenutku (srdačan i ispunjen odnos s roditeljem), oni se ustvari tada uče samokontroli.

Tako ih ograničenja koja postavljamo mi kao roditelji uče da oni sami postavljaju granice za sebe, iako su tek djeca – što je inače poznato kao samodisciplina.

Ali mrzim postavljati granice, to je najgori dio roditeljstva!

Neki roditelji (oni koji pretežito prakticiraju popustljivo roditeljstvo) iskazuju kako mrze postavljati granice, osobito kada se radi o toddlerima i djeci koja reagiraju vrlo frustrirajuće.

Mrska im je pomisao da bi svoje dijete mogli dodatno ražalostiti, ne žele potaknuti nove tantrume te zasigurno ne žele da se njihova djeca ljute na njih.

Međutim, kako vrijeme odmiče, shvaćaju da njihova djeca nisu razvila sposobnost toleriranja frustracija i upravljanja samim sobom.

To su djeca koje društvo često smatra “razmaženom”.

Brojim do tri i oni skoče. Ne želim odgajati derište!

S druge strane, postoje roditelji koji se otvoreno hvale svojim postignućima te kako nemaju problema pri postavljanju granica.

Oni su ponosni na brzinu djetetove poslušnosti kada im se izdaju naredbe.

Njihova djeca najčešće dobro postupaju sve do srednje škole, kada postane očigledno da nisu razvili mogućnost samostalne prosudbe ili sposobnost samostalnog razmišljanja.

Djeca koja su odgajana takvim strogim, autoritarnim pristupom, imaju veću šansu  popustiti pod pritiskom vršnjaka, te postati nasilnicima ili žrtvama kod vršnjačkog nasilja (bullying).

U situaciji su da mogu imati poteškoća prilikom upravljanja vlastitom ljutnjom i bijesom te lako mogu postati odrasle osobe sklone depresiji.

POVEZANA TEMA: Koja je razlika između popustljivog i strogog načina odgoja?

zlatna sredina u odgoju

Zlatna sredina između popustljivog i autoritarnog roditeljstva

Unatoč gore navedenim stilovima roditeljstva, postoji i određena sredina koja zaista daje pozitivne rezultate.

Istraživanja pokazuju da se djeca optimalno razvijaju kada im odredimo granice po potrebi, ali da to u isto vrijeme radimo sa suosjećanjem.

Empatijom ćemo svaku granicu svom djetetu napraviti ugodnijom, tako da će se ono manje odupirati. Svakom djetetu je potrebno da se uspostave odgovarajuće granice, ali način na koji ćemo to napraviti – to je ono što je najvažnije.

No, nije li za postavljanje granica potrebna samo hrabrost da možemo reći NE i pritom biti ustrajni u tome?

Da. Ali postavljanje granica također znači da ćete vi:

  • Započeti s jakom povezanošću, punom potpore naspram vašeg djeteta, kako bi ono znalo da ste vi na njegovoj strani.
  • Staviti se u njegovu poziciju i ponuditi mu iskreno suosjećanje koje će ono osjetiti, sve dok vi postavljate granicu.
  • Oduprete se iskušenju da to postavljanje granice bude kažnjivo u bilo kojem pogledu. Postavljanjem granica dijete uči lekciju. Sve više od toga može imati suprotan učinak.
  • Vidjeti život djeteta njegovim očima i postaviti samo one granice koje je zaista potrebno postaviti, tako da se njegov život temelji više na povezivanju i istraživanju nego na ograničenjima i frustraciji. Ukoliko prečesto izgovaramo NE, možemo srozati odnos za koji smo se toliko trudili izgraditi.

Ali kako odlučiti koje su granice uistinu potrebne?

Odgovor na to pitanje je jednostavan.

Sigurnost – kako za samog sebe, tako i za druge – i to je bez pogovora.

Odnositi se prema drugima s poštovanjem – nešto na čemu je uvijek potrebno raditi, ali s vremenom će dijete naučiti da može zadovoljiti svoje potrebe bez da bude napadan prema drugima.

Sva druga pravila će se s vremenom mijenjati – morati će naučiti počistiti vlastiti nered, kao i to da vas ne prekida usred razgovora s nekim trećim – no, ako vidite stvari iz njegove perspektive te imajući na umu što je poželjno obzirom na dob – znati ćete u kojem je trenutku spreman što prihvatiti.

Primjerice, vidjeti ćete kada mu je potreban dobar, noćni san i biti ćete spremni potaknuti ga da ostvari ono što mu je potrebno.

Stoga nemojte pretjerati s uspostavljanjem nepotrebnih ograničenja, no nemojte niti oklijevati postaviti one potrebne granice.

Samo pripazite da održavate onu snažnu povezanost sa svojim djetetom kako bi mu mogli ponuditi istinsko suosjećanje, koje će on zaista osjetiti u trenutku postavljanja nužnih granica.

POVEZANO: Kako odgoj batinama utječe na osobnost vašeg djeteta?

Kako odgoj batinama utječe na osobnost vašeg djeteta?

U redu, utvrdili smo da su nam ograničenja važna. No, zašto ne bismo jednostavno brojali do tri, a zatim započeli s fizičkim kažnjavanjem. Zašto su nam potrebne suosjećajne granice?

Iz razloga što nam istraživanja ukazuju na to da, kada pokušavamo kontrolirati djecu, naročito kažnjavanjem, oni reagiraju s ljutnjom i otporom, kao i odrasle osobe, uostalom.

Svi ljudi se odupiru kada se osjećaju kontroliranima.

Djeca će tada granice doživjeti kao vid kazne ili u najbolju ruku, kontrole, osim ako im iste predstavimo sa suosjećanjem.

Djeca će prije slijediti naše smjernice ako suosjećamo s njima. Drugim riječima, vi shvaćate zašto dijete nešto želi i ono nije loša osoba zbog toga što to želi, čak i ako mu vi ne dopustite da to dobije.

Dakle, iako su granice nužan dio djetetovog života, ukoliko dijete doživi da ste postupili nepošteno naspram njega ili jednostavno niste shvatili njegovu perspektivu, ono će se pobuniti.

Ako u vašem odnosu postoji previše frustracija, dijete ih ne može samo savladati na konstruktivan način.

Postavljanje granica znači da ćete ponekad zaustaviti svoje dijete u naumu da nešto napravi. Primjerice, možda ćete ga morati odvesti iz parka.

Ali ako to učinite kao kaznu, dijete će to shvatiti kao nepravdu i stvoriti će snažne osjećaje ljutnje prema vama, pri čemu neće usvojiti željenu lekciju.

No, ako mu umjesto toga kažete: “Bilo ti je preteško zaustaviti se u bacanju kamenčića na druge. Ali, bacanjem kamenčića možemo nekoga ozlijediti, stoga smo morali otići iz parka. Uskoro ćeš ti moći sam sebe zaustaviti u tome, pa ćemo moći ostati i igrati se. Sutra ćemo ponovo ići u park.”

Na taj će način vaše dijete i dalje biti uznemireno jer je moralo napustiti park, no shvatiti će da ste vi na njegovoj strani te da će prilikom sljedećeg odlaska u park razvoj situacije biti u njegovim rukama.

Određivanje granica nije isto što i kažnjavanje

Smjernice pune ljubavi i suosjećajne granice pomažu djetetu da poželi slijediti roditeljevo vodstvo, tako da te dobre navike postanu dio njega, bili vi tamo ili ne.

Posljedice koje su usmjerene kako bi kaznile dijete samo će izazvati bunt i vrlo vjerojatno upravo suprotno od onoga što želite postići

Cilj je kontrolirati djetetovo ponašanje, a dopustiti mu da osjeti sve osjećaje.

Ali kad odredim granice, on dobije tantrum

Djetetu je dopušteno imati osjećaje.

Prirodno je da osjeti ljutnju i razočaranje kada mu postavimo granice. Naš je posao da prihvatimo te osjećaje i proživimo ih zajedno s djetetom.

Što ćemo više to raditi, to će intenzitet i učestalost tantruma biti sve manji.

Ako nismo sposobni tolerirati djetetovu tugu i ljutnju – drugim riječima, ako djetetova reakcija na granicu nije dočekana sa suosjećanjem – tada dijete uči da je takvim ponašanjem neprihvaćeno, posramljeno i što je najgore, usamljeno.

Kao i svaka druga snažnija emocija, tuga i ljutnja ne mogu nestati same od sebe, već se povuku duboko unutar osobe, gdje se uvećavaju i s vremenom prelaze u depresiju.

Dakle, mi odredimo granice svom djetetu i ako mu se to ne sviđa na to odgovaramo suosjećanjem?

Upravo tako. Kada roditelj pruža emocionalno sigurno okruženje, a istodobno ojačava granice, dijete ima slobodu da se pobuni protiv granica, da plače i bude tužan zbog njih te konačno da ih prihvati i nastavi dalje.

Za dijete, nastaviti dalje podrazumijeva da je skrenulo od svog nauma i naprosto krenuo nekim drugim putem. Na primjer: “Ne mogu se igrati s Anom sada. Sutra ću ju ponovo vidjeti.”

Čvrste granice popraćene suosjećanjem dopuštaju djeci da prožive svoje reakcije na njih i na koncu završe pozitivnim ishodom.

Dijete uči da je svijet doista pun prepreka i da mu neće svaka želja biti ispunjena.

No, u tom procesu će shvatiti da će nakon tugovanja nastaviti dalje, tražeći drugi način na koji će se osjećati bolje.

Također, dijete nije ostavljeno u beznađu i depresiji, što se događa kod strožih pristupa odgoja djece, zbog kojih se dijete s vremenom počne osjećati kao loša osoba.

Ovakvim pristupom dijete uči da ne može uvijek dobiti sve što poželi, ali zato može dobiti nešto puno bolje – roditelja koji ga voli i u potpunosti, bezuvjetno prihvaća.

Takvo gledište postaje temelj čvrstog, pozitivnog samopoštovanja i stabilne unutarnje sreće, pri čemu dijete također uči tolerirati svoj bijes i tugu kako bi se nakon svega ipak osjećalo zadovoljno i sretno.

POVEZANA TEMA: Odgoj bez kazne – kako ga naučiti primijeniti?