Kako pomoći svom djetetu kada ga drugo dijete povrijedi?

Ništa na svijetu ne može aktivirati naše roditeljske instinkte kao situacija u kojoj je naše dijete ozlijeđeno, bilo fizički ili emocionalno. Kada je za to krivo drugo dijete mi kao roditelj proživljavamo vrlo snažne emocije koje je teško kontrolirati i imamo snažan poriv zaštiti svoje dijete.

No, kako bi mogli uistinu pomoći svoj djetetu u ovakvoj situaciji moramo naučiti upravo suprotno – kako kontrolirati vlastite emocije.

Kada brže bolje krenemo “pomoći ” svom djetetu u ovakvoj situaciji, bilo napadom na drugo dijete ili sa žaljenjem prema vlastitom djetetu, mi mu nesvjesno šaljemo ove poruke:

  • Nešto strašno se upravo dogodilo.
  • Tvoj svijet je nemilosrdno i nesigurno mjesto.
  • Ti si žrtva i trebaš mene kako bi ti pomogao.

No kako ovo izgleda u praksi?

Primjer 1

Dok smo u parku ili na igralištu drugo dijete iznenada gurne našeg mališana i on padne na pod. Naša reakcija je uobičajena, brzo podižemo vlastito dijete s poda i čvrsto ga držimo na sigurnom.  Pitamo ga da li je dobro i napadamo dijete koje ga je gurnulo: “Kako si mogao? Znaš da se ne smije gurati drugu djecu? Nemoj to nikada ponoviti!”

Naše dijete nije plakalo sve dok mi nismo reagirali, a sada jeca u našem zagrljaju.

Primjer 2

Naš četverogodišnjak dolazi iz vrtića i kaže nam kako su mu prijatelji rekli: “Ne možeš se igrati s nama!” Naša reakcija je očekivana, s gnušanjem kažemo: “A joj, to nije bilo lijepo! Kako si se osjećao tada?” Iako ovo pitanje nismo ni morali postaviti jer znamo da je naše dijete duboko povrijeđeno, ipak smo to napravili. Dijete može osjetiti žaljenje i bijes u našem glasu dok pričamo s njim. Tada pitamo: “I što si onda napravio?”, ali naše dijete se povlači u sebe, posramljeno i tužno da bi odgovorilo.

Primjer 3

Zajedno sa djetetom idemo kod prijatelja kako bi se naše dijete moglo igrati s njihovim. Naše prijateljstvo je trenutno u maloj krizi jer njihovo razmaženo derište konstantno uzima igračke našem djetetu. Takvo ponašanje nam polako postaje nepodnošljivo pogotovo jer njegova mama uopće ne reagira. S ponosom zaključujemo i kažemo našem djetetu: “Uzeo ti je tu igračku i ti si sada tužan!”. Naše dijete gleda u nas bez reakcije, dok se ponašanje drugog djeteta nastavlja. Konačno to više ne možemo podnijeti pa reagiramo i trgamo netom oduzetu igračku iz ruku drugog djeteta: “Dosta je! Nemoj mu više uzimati igračke!”

Što bi se dogodilo da se postavimo drugačije?

Primjer 1

Vidimo da je drugo dijete gurnulo naše u parku i ono je palo. Prilazimo im i spuštamo se na pod kod svog djeteta. Kažemo: “Vidio sam to. On te je gurnuo. Jesi li dobro?” Naše dijete izgleda zbunjeno, ali ne previše povrijeđeno. Ako je naše dijete povrijeđeno možemo reći bez sažalijevanja: “To ti sigurno nije bilo lijepo. Sigurno je boljelo.” Pokušavamo se fokusirati na pružanje podrške vlasitom djetetu, ali svjesni smo nelagode koju nam izaziva prisutnost drugog djeteta. Shvaćamo da ovo nije vrijeme za izgrditi drugo dijete i držati mu lekcije – to neće naučiti naše dijete ničemu.

Što manje pozornosti pridajemo nezrelom ponašanju drugog djeteta, to manje važnosti pridajemo tom činu. Ipak, stojimo na oprezu kako se isto ne bi ponovilo. Ako se ponovi naša reakcija mora biti slična, bez pridavanja puno pažnje tom činu.

Primjer 2

Pažljivo slušamo kako nam naše dijete priča o situaciji u vrtiću kada mu druga djeca nisu dopustila da se igra s njima. Primjećujemo da našem djetetu to i nije bilo tako veliki šok, već pokušava vidjeti kako ćemo mi reagirati.

Mi želimo biti sigurna luka svom djetetu kako bi nam uvijek moglo reći sve što ga muči. Zato sada potiskujemo svoj vlastiti bijes i žaljenje kako bi bili snažni za svoje dijete. Otvorena uma slušamo njegovu priču i sa istinskim zanimanjem pitamo: “I kako si se osjećao u tom trenutku?”

Naše dijete odgovara: “Bio sam tužan.” a mi kažemo: “Žao mi je da se to dogodilo.”

Nakon kratkog radoblja tišine koje nam teško pada naše dijete kaže: “Ali onda sam otišao na tobogan i igrao se s Markom u pijesku.”

Odgovaramo kako je to sigurno bilo zabavno i ako mislimo da je pravi trenutak možemo reći nešto poput: “Znaš, djeca ponekad rade takve stvari jer se ne osjećaju sretno. Kada se osjećaju sretno onda se ponašaju lijepo.”

Uzimanje igračaka?

Primjer 3

Svjesni smo da djeca u toj dobi mogu biti vrlo zaštitnički nastrojena prema vlastitom prostoru. Znamo da djeca u toj dobi tek uče kako se zajedno igrati i da je uzimanje igračaka jedan od načina na koji pokušavaju komunicirati. U ovoj situaciji moramo ostati smireni i gledati svijet očima djeteta, što objektivnije možemo.

Svjesni smo da je naše dijete žrtva “uzimanja igračaka” i svaki puta kada se to dogodi zaboli nas srce. No da li se tako osjećamo jer smo preslikali situaciju na svoj život ili se sjećamo slične situacije iz svog djetinjstva?

Naše dijete zna da će mu prijatelj uvijek uzimati igračke, a i dalje se želi igrati s njim. Da li je moguće da mu to ne smeta? Da se uživa tako igrati? Ali kako da to dopustim kada je očito da ga prijatelj iskorištava i uzima mu igračke? Kako se postaviti?

Otvorena uma odlučite da se nećete mješati u dječja posla, već da ćete ih promatrati sa znatiželjom. Ako naše dijete pogleda prema nama kada mu ovaj uzme igračku, mi kažemo: “Vidio sam to. Ti si imao tog medvjedića, a sada ti ga je Marko uzeo.” Naše dijete vrisne u plač, ali odmah prestaje. Skuplja hrabrosti i uzima Marku svog medvjedića. Sada je Marko uplakan, a što naše dijete radi? Vraća mu medvjedića.

Vrlo brzo shvatili smo da su ovo samo dječja posla. Uključujemo se samo kada je to stvarno potrebno bez da uplićemo vlastite emocije i inat. Svjesni smo da je to samo igra, a djeca uvijek pronađu novi način da se igraju.

Ovako reagirajući u gornja tri primjera dajemo svojoj djeci sljedeće poruke:

  • Ovakve situacije se događaju, ali to je u redu.
  • Moji roditelji razumiju da djeca griješe, i oni praštaju. Ne djele nas na dobre i loše.
  • Mogu podijeliti svoje osjećaje s roditeljima i reći im sve što se dogodilo bez da oni podivljaju.
  • Moji roditelji me slušaju i razumiju. Pomažu mi da se nosim sa teškim situacijama, ali mi nikada ne govore što bi trebao osjećati.

Ako u ovakvim situacijama uspijemo pokazati svoje pravo lice, bez da uključujemo vlastite emocije i terete koje nosimo iz svog djetinjstva, na dobrom smo putu da postanemo osoba od povjerenja svom djetetu. Nema veće radosti za svakog roditelja od toga da nam naše dijete vjeruje i povjerava se.

Preporuke za čitanje: