Vjerojatno ponekad i vi povisite glas na svoju djecu. I vjerujte mi, niste usamljeni u tome. Mnogi roditelji imaju isti problem, uključujuči i autora ovih redaka.

Deranje na djecu postalo je prava mala epidemija koja zahvaća svakog roditelja. Ali zašto mirni i staloženi roditelji, posvećeni odgoju svoje djece pozitivnim metodama često gube kontrolu i počnu vikati?

Roditelji koji se odluče za pozitivan pristup roditeljstvu kojeg ovdje zagovaramo ne primjenjuju kazne i ne tuku djecu, čak ni lagano “po guzi”. Oni se trude ostati smireni, no kako djeca često testiraju naše granice, dogodi se da roditelj izgubi kontrolu.

Iako ostanemo smireni i primjenjujemo metode pozitivne discipline, na kraju pokleknemo na vikanju i puknemo, a kada to shvatimo obično smo već prešli granicu samokontrole.

Naš godišnji cilj je prestati se derati na djecu i mislim da idemo dobrim putem. Ako vas zanima ova tema pročitajte i ostale članke u kategoriji.

A ako se i vama dogodi da se pokenad izderete na dijete, pročitajte zašto je to tako.

Ne brinemo se dovoljno za sebe!

Opuštena kupka uz svijeće, romantični izlazak sa vašim partnerom ili vrijeme za sebe mogu vam pomoći, ali ono što ću vam ovdje predložiti je mnogo jednostavnije.

Prepoznajte svoje vlastite potrebe i postavite jasne granice od početka, čak i sa vašom tek rođenom bebom.

Na konkretnom primjeru ovo može značiti da poštujete čak i svoju tek rođenu bebu kao osobu, te cijenite njene osjećaje. No ako beba počne plakati baš dok vi perete zube, možda se neće ništa dogoditi da ju pustite da plače tih 90 sekundi dok zavšite s pranjem zubi?

Naravno, nakon što završite ćete se posvetiti svojoj bebi i pridati pažnju njenim osjećajima kako bi odgojili emocionalno inteligentno dijete.

Ako ovo radite na redovnoj bazi (a nadam se da perete zube svaki dan), te ako vaša beba plače baš u tom trenutku redovnom primjenom gore opisane metode vaša će beba početi sudjelovati u ovom procesu. Ona će shvatiti kako stvari funkcioniraju pa će s vremenom znati i očekivati kada ćete vi doći, te će možda i prestati plakati.

  • Ako ste vrlo osjetljivi i ne možete utonuti u san dok je dijete u vašem krevetu, a primjenjujete metodu zajedničkog spavanja – ne brinete se dovoljno za sebe!
  • Ako želite postepeno naviknuti svog toddlera na manje sisanja, a osjećate se krivo zbog toga, da li se dovoljno brinete za sebe?
  • Ako želite otići u kuhinju da si skuhate kavu, ali ne želite ostaviti svog toddlera samog na tri minute, ne brinete se dovoljno za sebe!
  • Zapravo, ako se osjećate krivi jer uzimate trenutak za sebe u toku dana, siguran sam da se ne brinete dovoljno za sebe.

Toliko toga u životu ćemo dati svojoj djeci, no nikada ne smijemo zaboraviti na sebe. Mi kao osobe trebamo vrijeme za sebe, a naša djeca to moraju naučiti poštivati. Na kraju krajeva, nije dobro za njih ako imaju nestrpljive i isfrustrirane roditelje zato jer se oni ne brinu dovoljno za sebe.

Ako se ne brinemo za sebe, kako ćemo se moći na pravi način pobrinuti za svoju djecu?

Ako od prvih dana postavimo jasne i zdrave temelje mnogo ćemo lakše kasnije u životu postavljati granice svojoj djeci.

Budite svjesni da vaša djeca nikada neće tražiti od vas da se pobrinete za sebe. Nikada vam neće reći: “Mama, odmori malo jer vidim da si umorna.”

Upravo suprotno, djeca traže mnogo toga i ne prepoznaju kada je vrijeme da roditelj predahne. Zato mi kao roditelji imamo zadatak postaviti ove granice i uzeti pauzu kada nam je potrebna, podrazumijevam naravno da su djeca na sigurnom u takvim trenucima.

Naša djeca će se možda buniti, prigovarati ili plakati, ali vjerujem da će i oni imati veliku korist od smirenih i opuštenih roditelja. Zato se pobrinite za sebe!

POVEZANA TEMA: Seks nakon djece – 5 stvari za koje morate znati

deranje na djecu

Umjesto da smo otvoreno postavljali granice, proveli smo prvu godinu odvlačeći pažnju svom djetetu i manipulirajući ga kako bi bilo mirno.

Skretanje pažnje kod djece je vrlo lako, no da li je to dobra metoda?

Već smo pisali kako skretanje pažnje nije dobro za naše toddlere, no slično je i sa ostalim uzrastima.

Shvatite da je vaše dijete potpuna osoba, sa svim svojim osjećajima i jedinstvenim pogledom na svijet. Ono je spremno za razviti odnos pun ljubavi s vama, svojim roditeljima – odnos temeljen na povjerenju.

Kada djeci skrećemo pozornost, mi namjerno uništavamo taj odnos kako bi dobili trenutak mira i tišine te kako bi stišali dječju potrebu da se pobune i izraze nezadovoljstvo.

Građenje odnosa na ovakav način neće vam pomoći kod postavljanja granica kasnije u životu. Iskren i otvoren odnos sa svojim djetetom moramo graditi od prvog dana, jer ako preskočimo godinu ili dvije moramo shvatiti da je sada već kasno.

POVEZANA TEMA: 5 razloga zašto skretanje pažnje toddlerima nije dobro za njih

Osjećamo se odgovornima za emocije svoje djece

Evo glavnih razloga zašto se roditelji ne brinu za sebe ili koriste manipulativne metode skretanja pažnje, što uglavnom dovodi do deranja na djecu:

  • Ne vjerujemo da je naša beba potpuna osoba sa razvijenim emocijama, te ih često zanemarujemo.
  • Ne možemo se pomiriti sa lošim osjećajem vezanim za negativne emocije naše djece.
  • Ne shvaćamo moć dvosmjerne komunikacije s djetetom, jer mislimo da nas neće razumijeti na pravi način.
  • Teško nam je pomiriti se sa negativnom osjećajima kod naše djece (ljutnja, bijes, razočaranje). Moramo shvatiti da je za našu djecu dobro i nužno da izraze svoje osjećaje, ma kakvi god oni bili.

Djeca, pogotovo u dobi od 1-3 godine imaju potrebu propitivati granice. Oni tada razvijaju svoje osjećaje i vlastitu svijest. Zbog toga mi kao roditelji jako često moramo reći ne ili postaviti jasne granice ponašanja.

Ako se osjećate krivima zbog emocionalnog stanja svog djeteta nećete moći na pravi način postaviti granice te će sve završiti vikanjem i svađom.

Nakon što smo zadovoljili esencijalne potrebe svog djeteta, naša dužnost je da njihove osjećaje definiramo i prihvatimo bez propitivanja.

smireni roditelj i dijete

Imamo nerealna očekivanja

Često se počnemo derati na djecu jer imamo nerealna očekivanja od njih.

Djeca su istraživači. Oni trebaju sigurnu okolinu u kojoj mogu istraživati svijet emocija eksperimentirajući s metodama ponašanja i testirajući naše granice. Oni na taj način uče o svojim osjećajima.

Očekivati od toddlera da se ne penje, ne viče ili ne skače po kući je jednako kao da od njega očekujemo da vozi autobus na kat.

Osigurajte svojoj djeci siguran dom – sigurno mjesto za igru i istraživanje. Ako nešto ne smiju koristiti, nemojte im to namjerno staviti na dohvat ruke.

Naš zadatak je na vrijeme misliti na potrencijano opasne sitiacije u kojima bi mogli izgubiti kontrolu. Ako se na vrijeme pobrinemo da ih spriječimo, nećemo doći u opasnost da počnemo vikati na svoju djecu.

Teško nam je postaviti granice i poštivati djecu kao osobe

Znam, teško je očekivati od djece da se ponašaju kao odrasle osobe, jer to jednostavno nije moguće. No mi kao roditelji dužni smo djecu poštivati kao i odrasle osobe.

Djeca zaslužuju naše poštovanje. Jednom kada to shvatimo biti će nam puno lakše komunicirati s njima.

Tek kada shvatimo kako djecu moramo poštovati kao potpune osobe možemo se posvetiti postavljanju granica.

Granice moramo postaviti s poštovanjem, no one moraju biti jasne i strogo definirane. Bez odstupanja. Isto tako, kod postavljanja granica moramo biti jasni i koncizni.

Ne glasni i bez kontrole – već jasni i u potpunoj kontoli svojih vlastitih osjećaja.

Bespotrebno se svađamo s djecom

Za svađu je potrebno dvoje. Zato nemojte surađivati.

Vi niste vršnjak sa svojim djetetom, vi ste njegov roditelj. Odrasla i izgrađena osoba. Zato umjesto da se aktivirate na svaku sitnicu koju vaše dijete kaže i napravi pokušajte sljedeće kako bi izbjegli vikanje:

  • Uspostavite kontakt “oči u oči” sa svojom djetetom i jasno postavite granice: “Vrijeme je za odlazak na spavanje.”
  • Dopustite djeci da sami odluče, ali im dajte mogućnost izbora: “Ako krenemo odmah na spavanje moći ćemo pročitati dugačku slikovnicu.”
  • Prihvatite ako se vaše dijete ne slaže s vama i definirajte njihove emocije na glas: “Znam da ti je lijepo igrati se sa psom u dvorištu, ali vrijeme je za odlazak na spavanje. Vidim da si nezadovoljan jer moraš ići na spavanje i znam kako se osjećaš, ali moramo krenuti.” Iako mislimo da ovo ne djeluje, mogli bi se iznenaditi kada probamo. Što više vi prihvaćate emocije svoje djece to će oni lakše prestati sa odupiranjem i poslušati.
  • Ako vaše dijete i nakon ovoga ne posluša, pomozite mu. “Vidim da ti je teško krenuti na spavanje pa ću ti ja pomoći.” Tada nježno uzmite dijete za ruku i krenite uz napomenu: “Hvala ti što si mi dao do znanja da ti treba pomoć.”

I zapravo, to je upravo ono što vaše dijete traži vikanjem i zahtjevanjem – ono traži vašu pomoć. Kada to uistinu shvatimo, biti će nam mnogo lakše prestati vikati na djecu.

POVEZANA TEMA: 5 stvari koje bi trebali napraviti nakon što smo se izderali na svoje dijete