“Kada bi barem Svijet učio od djece, a ne pokušavao naučiti djecu, bio bi predivno mjesto za živjeti” -Sadhguru

Već vrtim ovu temu u glavi od kada je započela škola. Nikako da pronađem koncept u glavi jer je zapravo toliko toga što želim reći i onda se bojim da se od šume neće vidjeti drvo, tj. da ću reći puno, a zapravo da će mi najbitnije promaknuti. Velika je ovo tema, jer na žalost mislim da nema roditelja kojega nije strah poslati dijete u školu i prvi razred. Barem se meni čini da je tako na ovom našem prostoru. Svi smo svjesni da je način na koji je škola danas organizirana ogroman šok za dječicu koja su se do dan ranije igrala u vrtiću.

Iz zabave i igre stavimo ih u klupe u kojima moraju sjediti prikovani 45 minuta. Ja kad me stave na sastanak duže od pola sata dobijem crve u guzici. Kako ne bi onda i oni. Ali eto… i dalje se forsira red, rad i disciplina od malih nogu koja definitivno zadnjih desetljeća ne pokazuje dobre rezultate. Ne želim da ova tema krene u crnjak, ali neke stvari želim istaknuti kako bih ujedno naglasila kako ću se sama postavljati tj. pokušati postavljati kao mama čije je dijete krenulo u školu.

Ono što sam primijetila od mama, što s posla – što od prijatelja, je da svi nešto viču kako je škola sad jako teška i kako je sve to jako naporno. Ne znam. Vidjet ću. Ja imam vjere da će sve biti OK i da su sad ljudi malo previše fokusirani na to kako im djeca moraju proći s 5.0 inače će se Svijet srušiti. OK. To je lijepo i divno, ako je dijete samo sposobno to postići. Ali što ako je u to uključena cijela obitelj? Kada mama piše zadaće, tata printa prezentacije i slične situacije?

Čija je to ocjena na kraju i je li dijete ispunjeno i sretno svojim postignućem ako je cijela obitelj bila uključena u dobivanje te ocjene. Je li bolje da dijete samostalno zasluži 3 ili da ga se uči tome da će mu cijeli život mama i tata pomagati da dobije i postigne nešto uz njihovu pomoć. Do kada će mu oni zapravo biti sposobni pomagati? Prvo je to ocjena, pa posao, pa valjda će mu onda oni i ženu naći….ne znam do kuda to ide. Karikiram sada malo, ali sjećam se svoga djetinjstva i nije mi nitko pomagao u učenju i nekako mislim da sam se zato i naučila sama snalaziti u životu bez problema.

Iskreno se nadam da me to trčanje za ocjenama neće uzeti jer Vito nije niti krenuo u školu već mi se dan ranije raspao doma od stresa. Vidim ja nešto mi je čudan. Pitam ga da li je pod stresom, da li je nervozan zbog nečega i on se meni siroče rasplače da ga je strah kakve će ocjene dobivati jer sam ja sam kao imala sve 5 i kako on nije siguran hoće li on to moći!

Hallooo…Kao prvo, to mu je baka ispričala valjda u najboljoj namjeri da mu pohvali mamu i ukaže kako ima dobar materijal da i on bude takav, a on si je siroče to uzeo sam samcat na sebe kao teret. Ja sam razgovore o školi izbjegavala jer nisam niti željela ulaziti u neke priče prije negoli krene i stvarati dodatan pritisak. No, on je čuo od frendova kako je to teško i kaže on meni…”Svi pričaju kako je škola teška, a mene je najviše strah blic testova!” Ha? Molim? Čega? Blic testova? Od kuda ti to? Kaže on meni: “Od nikoga živog.” Smrzla sam se. Već sam zamišljala neke duhove i prošle živote, ali ispalo je da je čuo u crtiću i da si je opet sam izmislio strah od toga.

Znači. To dijete je već samo dovoljno preplašeno, bez da se itko to trudio usaditi mu. Moja misija je, dakle, odstresiravati ga, tj. govoriti mu da ćemo sve nekako riješiti. Šta god da bilo i da se desilo – sve je rješivo i zbog ničega neće svijet propasti. Za ocjene sam mu objasnila kako sam uz petice u osnovnoj imala i epizodu u srednjoj gdje sam dobila zaključenu jedinicu iz latinskog. Da, jesam! I to sa kemijskom za kraj godine. Pa šta? U tom trenu sam mislila da ću guliti krumpire do kraja života, ali ispalo je da sam završila još i faks i magisterij i to na dva različita faksa iako sam imala 1 iz tog grozomornog latinskog kojega sam mrzila iz dna duše.

Finska (Dokumentarac – “Finski fenomen” ) je najbolji primjer kako djeca postižu najbolje rezultate na PISA testovima, a npr. prvih 6 godina ih se uopće ne ocjenjuje. Od Finske smo jako daleko. Milje svjetlosnih godina daleko i kažu mi prijateljice koje su profesorice da se niti ne uspoređujemo sa njima jer oni osim što imaju uređenu državu, Ministarstvo i vrhunske profesore (odabrane u top 10% studenata) te imaju totalno drugačiji mindsetkoji im usađuju roditelji od malena, a to je da se uči učenja radi, a ne ocjena i titula. No, kad već ne živimo u Finskoj i osuđeni smo na ovo što imamo, ono što mi kao roditelji možemo učiniti je, ja mislim, slijedeće:

Ako nam djecu već forsaju u školi da se međusobno natječu za titulu najboljeg, idemo im mi odmah u startu skinuti taj teret i ponavljati im doma da su za nas to već po rođenju. Da ocjene neće umanjiti ili uvećati našu ljubav i da svatko ima talent za nešto, što znači da ne mogu baš svi biti super u svemu.

Idemo ih potaknuti da razmišljaju svojom glavom i kritički razmatraju sve što čuju. Jer niti je sve što piše u knjigama Sv. Pismo niti su ljudi koji rade kao profesori najpametniji i sveznajući. Naravno da im to tako ne možete prezentirati, jer se autoritet mora poštivati, ali suptilni načini kako ih uputiti da malo i sami razmisle i istraže neke činjenice uvijek postoje.

Meni je super primjer kako se kod nas svake godine štampa novi udžbenik iz svega živoga. Najnejasnija mi je povijest. Šta se tu ima svake godine mijenjati?! Osim što, kako se valjda mijenja vlast, mijenja se i interpretacija minulih događaja. Kako onda pustiti dijete da ne bude kritično prema sadržaju koji uči? Ja to ne želim. Želim da razmišlja svojom glavom i mislim da mi je to najveća misija. Da ga održim na kursu da prati svoje snove i dalje. Da vjeruje u svoje mogućnosti na poljima na kojima je on sam svjestan da je dobar i da mu usadim volju za stjecanjem novih znanja.

edukacija2-1024x813

“SVATKO JE GENIJALAC. MEĐUTIM AKO PROCJENJUJEŠ RIBU NA OSNOVI NJENE SPOSOBNOSTI DA SE PENJE UZ DRVO ONA ĆE CIJELI ŽIVOT PROVESTI U UVJERENJU DA JE GLUPA”, ALBERT EINSTEIN

Zadnji vikend prije škole baš kao slučajno sam uzela u ruku knjigu Sadhgurua – “Inspiriraj svoje dijete, inspiriraj Svijet”. On u knjizi piše o školi. Eto. Baš ono što mi treba mislim si. U pravom trenutku, pravo štivo.

Uglavnom. Slažem se naravno sa svime izrečenim, a to je ukratko slijedeće:

Želja za učenjem novih stvari se treba usađivati u djecu jer je učenje prirodno urođeno ljudima i u konačnici smo sretni kada naučimo nešto novo ili savladamo neku novu vještinu. Problem je što se edukacija danas svela na stjecanje socijalnog statusa i novca, a ne na učenje novih znanja i vještina. Sve to zapravo roditelji nameću svjesno ili nesvjesno djeci jer djeca još sama nemaju pojam o titulama i statusu. Oni u svojem svijetu još ne znaju tko su odvjetnici i političari i kakve su njihove plaće i funkcije i zašto bi se onda i željeli boriti za takve pozicije već u osnovnoj školi.

Školstvo je kod nas loše postavljeno jer potiče suparništvo i uvijek je netko pobjednik, a drugi su onda automatski gubitnici.

Prave ljudske sposobnosti neće se realizirati kroz suparništvo. One se mogu realizirati samo kroz potpuni mir i opuštenost. Naše tijelo i um funkcioniraju najbolje kada su radosni i smireni u sebi. Kada se takmičite s nekime, mislite samo o tome kako da budete ispred njega, a ne o tome koji je vaš osobni najveći potencijal.

Prava svrha obrazovanja bi trebala biti da nam proširi horizonte, ali se zapravo događa suprotno.

Uspješni ljudi su uspješni ne zbog diploma i završenih fakulteta. Već zato što su sposobni. Zato bi škole trebale poraditi na tome da osposobe djecu za život, a ne da se orijentiraju na sakupljanje ocjena i diploma.

Znanstvenici koji se bave edukacijom širom svijeta govore da ukoliko dijete prođe kroz 20 godina formalne edukacije uništi mu se 70% inteligencije. Ako nam ovako postavljen edukacijski sustav uništava dječji mozak, znači da svjesno uništavamo cijeli svijet i njihovu budućnost.

Uloga učitelja trebala bi biti da inspirira djecu za učenjem. Jer ako samo prenose znanje to nema više smisla kada su informacije dostupne i iz drugih izvora poput knjiga i Interneta.

Kada nismo inspirirani, težimo funkcionirati samo unutar zadanih granica. Samo kada smo inspirirani radimo stvari koje ljudi ne bi uobičajeno radili. Tada društvo napreduje. Tada se probijaju granice.”

Vito je u školu krenuo s mišlju da je superjunak i da ima brdo superjunačkih moći u sebi. Želim da što duže vjeruje u njih. Ja sam mu podrška za to. Kako… vidjet ćemo. Bit će još blogova na ovu temu. Sigurna sam u to. Do tada…Čuvajte žar svojih superjunaka jer život ih ionako neće maziti pa učinite bar to onda vi. Budimo superjunaci zajedno i dozvolimo im da razviju svoj najbolji potencijal na polju gdje su najjači. Neka trče svoju utrku u svojoj traci i budu sretni kad sami sebe poguraju još malo dalje. Sretno svim školarcima i mama i tatama! 🙂

superjunaci-696x233

Za kraj svjetli primjeri školskog sustava, ravnatelja i profesora. Kada sustav podbaci, pojedinci su ti koji ga grade iznova. Pa tako skidam kapu svim profesorima koji žive s dušom za svoj posao i našu djecu, jer ih ima puno takvih. Jedan od takvih je i profesor Chris Ulmer.

Za kraj svjetli primjer ravnatelja jedne singapurske škole (tako kruži priča Internetom… nadam se da je istinita, ako nije, predivna je i svakako bi trebala biti usvojena od svih ravnatelja kao misao voditelja za roditelje) poslao je ovo pismo roditeljima djece:

“Dragi roditelji,

Uskoro kreću ispiti vašoj djeci. Znam da ste napeti i da želite da vam djeca na njima postignu dobre rezultate. No, molim vas da budete svjesni da među učenicima postoji umjetnik kojemu nije bitno da razumije toliko matematiku. Među njima je i budući poduzetnik kojeg nije briga za povijest i englesku književnost. U razredu je i muzičar kojeg ne zanimaju dobre ocjene iz kemije. Među njima je i sportaš čija fizička spremnost mu je puno važnija od fizike. Ako vaše dijete dobije najbolje ocjene, to je odlično! No, ukoliko ne dobije molim vas ne oduzimajte mu samopouzdanje i dignitet zbog toga.

Recite im da je to OK! Da je to samo ispit. Da su stvoreni za puno veće stvari u životu. Recite im bez obzira na rezultat da ih volite i da ih nećete osuđivati. Molim vas učinite tako i nakon što ste to učinili gledajte ih kako osvajaju svijet. Jedan loš ispit ili ocjena neće odnijeti njihove snove. I molim vas, ne mislite da su doktori i inženjeri jedini sretni ljudi na svijetu.”

Kada sustav podbaci, pojedinci su ti koji ga grade iznova. Pa tako skidam kapu svim profesorima koji žive s dušom za svoj posao i našu djecu, jer ih ima puno takvih. Jedan od takvih je i profesor Chris Ulmer.

Napomena: Članak je objavljen na blogu Mama Zvončica, te ga prenosimo u suradnji s autorom. Link na originalni članak.