Roditelji po službenoj dužnosti

Svi ih znamo – poznajemo barem nekoliko osoba koje se roditeljstvom bave iz dužnosti; spletom okolnosti su se našli u toj ulozi, i htjeli oni to priznati ili ne, duboko u sebi osjećaju nezadovoljstvo stečenom životnom ulogom, pa time ostavljaju dojam osoba koje na svojoj djeci treniraju strogoću i manjak suosjećanja.

Dok i sama nisam postala roditelj, uistinu nisam opažala takve primjere. No sada, svaki put kad uočim roditelja “po službenoj dužnosti”, prođu me trnci znajući sve što znamo o povezujućem roditeljstvu i miroljubivom pristupu. Ne ulazim u rasprave s takvim ljudima iz jednostavnog razloga što većina njih smatra kako je njihov pristup ispravan, te kako o “modernom roditeljstvu i sličnim glupostima” pišu i pričaju ljudi koji sami nemaju djece, pa time nemaju ni pametnijeg posla.

Nisam konfliktna osoba i shvaćam da iako meni osjećaj govori kako je povezujuće roditeljstvo ispravan pristup, postoje ljudi koji se neće složiti s tim, a nametati svoje načine nekome drugome jednostavno ne može polučiti pozitivnim rezultatima u dugoročnom pogledu.

Teško je shvatiti koji su točno razlozi zbog kojih je takav roditelj odlučio svoju djecu uskratiti za osjećaje sigurnosti i empatije, zašto odgurne dijete od sebe kada se ono krene maziti u majčinom krilu, zašto oštro viču “Prestani!” kada ga dijete traži utjehu u svom trenutku slabosti, zašto prijetnjama i fizičkim kažnjavanjem smatraju da će odgojiti dobro dijete – kada će u realnosti dobiti dijete koje će se ponašati “dobro” samo pred njima, dok će prvom prilikom, kada roditelj neće gledati, raditi sasvim desetu stvar, jer mu na taj način nisu usadili što je uistinu ispravna odluka, već su ga naučili da je roditeljska odluka jedina ispravna, bez suvišnih pitanja i primjedbi.

kako smiriti dijete

“Zato jer sam ja to rekla!” nije nikakvo objašnjenje.

Dijete će možda slušati dok je još maleno, iz osjećaja straha zbog moguće kazne i eventualne dodatne distanciranosti roditelja, ali kako će postajati veće i samostalnije, neće se znati prikladno ponašati bez konstantnog roditeljskog nadzora. Djetetu su usađene vrijednosti takvog roditelja i ono samo ne zna donijeti ispravnu odluku.

Ono što takvi roditelji često izgube iz vida je činjenica da će naša djeca jednoga dana biti odrasle osobe, slijedom čega je krajnje važno na koji način ih odgajamo, što ih podučavamo te kako se odnosimo prema njima, uvažavamo li njihove osjećaje, shvaćamo li da će oni također jednoga dana i sami biti roditelji.

S druge strane, povezujućim roditeljstvom radimo izuzetno kvalitetne korake u odgoju svog djeteta, pružamo mu ljubav, sigurnost, utjehu, razumijevanje, gradimo njegovo samopouzdanje i osjećaj empatije prema drugima, te ono što je možda i najbitnije – dajemu mu priliku da sam jednog dana donese ispravne odluke.

To je dijete koje će reći “hvala” u znak zahvalnosti, dijete koje će utješiti svoju majku kada je tužna ili pitati oca “Tata, kako si?” kada dođe umoran kući s posla. Svaki roditelj želi da njegovo dijete jednoga dana postane divna osoba, pa je stoga bitno da ne zaboravimo kako ljubav može proizvesti samo još više ljubavi, a kvalitetni temelji odgoja grade samopouzdane, emocionalno stabilne odrasle osobe.

PROČITAJTE SLJEDEĆE: Zašto ne želim fizički kažnjavati svoje dijete?