Povezujuće roditeljstvo

Zašto društvo s poteškoćom prihvaća pristup povezujućeg roditeljstva? Uzmemo li u obzir definiciju ovog pristupa, vrlo je teško pojmiti razlog zbog kojeg bi ikome smetale metode koje stvaraju snažnu povezanost između djeteta i roditelja, naročito kada shvatimo da je temelj usmjeren na dugotrajne učinke naše uloge kao roditelja.

Kada bismo ulazili u dublje sociološke čimbenike za određivanje uzroka ove pandemijske averzije prema bilo čemu što odskače od ustaljenih metoda djelovanja, vrlo vjerojatno bi donijeli zaključke kako je većina ljudi sklona podrediti svoje stavove i mišljenja fenomenu kojeg nazivamo „normalom“, gdje se od pojedinca očekuje da nema izgrađenu individualnu osobnost, već pripada formatu kolektivne mase.

Svako odstupanje od tzv. normale predstavlja put u marginalizaciju, pri čemu je svaki stav pojedinca tretiran s povećom dozom predrasuda i kritike.

Kao što je spomenuto u kolumni Izazovi suvremenog roditeljstva, vrijeme povezujućeg roditeljstva tek treba doći.

Malobrojni su primjeri primjene navedenog – pogledajte oko sebe, koliko poznajete roditelja, a koliko je od njih onih koji koriste ovaj pristup? Vrlo malo ili možda čak nitko iz vašeg kruga obitelji, prijatelja i poznanika. Dijelom se razlog krije u tome što mnogi razmišljaju na način da je svijet crno-bijelo mjesto, smatraju kako primjena određenog pristupa podrazumijeva isključivo i slijepo slijeđenje konkretnih načela nabrojanih u nekoj knjizi, dok ne uzimaju u obzir činjenicu kako je svako dijete jedinstveno, svaka obitelj posebna i svaka situacija iziskuje svoju reakciju.

Kako bi primijenili spomenuti pristup, vi se ne morate isključivo podrediti teoriji o istom, već trebate poraditi na tome da pristup prilagodite svom primjeru. Vi ste ključ ove formule i samo vi znate kako ju primijeniti u svojoj obitelji. Nitko drugi vas to ne može naučiti.

Nećeš iz knjige naučiti kako odgojiti dijete

S druge strane, postoje ljudi koji odbacuju sve što se smatra „modernim“, i toj velikoj skupini je teško skrenuti pažnju na pristup koji iza sebe ima preko 60 godina znanstvenih istraživanja, te čije su posljedice dobro poznate u razvijenijim društvima svijeta. Takvi ljudi većinom smatraju kako je praksa jedini bitan faktor u odgoju djece („nećeš iz knjige naučiti kako odgojiti dijete“), kako su informirane metode stvar pomodne generacije sklone eksperimentiranju s trivijalnostima, te kako uvođenjem novih pristupa ustvari uništavamo tradicionalni faktor obiteljskih vrijednosti.

Oni odbacuju sve što bi moglo imati veze s „modernim“ pristupom: tako primjerice smatraju kako je zdrava prehrana izmišljena banalnost; dojenje je nepotrebna tlaka, pri čemu produženo dojenje poveći tabu; nošenjem djeteta ćemo isto razmaziti, a nitko ne želi razmaženo dijete koje trči za roditeljem i želi s njim ostvariti bliskost i povezanost. Fizičko kažnjavanje je način na koji se djeca discipliniraju od pamtivijeka, sve drugo su gluposti koje ne funkcioniraju; ako sam ja nervozan i frustriran, logično je da i ostatak obitelji sa mnom nosi teret te nervoze, itd.

Strah od nepoznatog

Krajnje, ljudi se boje nepoznatog, i bez obzira što je sve više spominjan u medijima i na društvenim mrežama, pristup povezujućeg roditeljstva često poprima negativne konotacije jer se povezuje s popustljivim roditeljstvom, gdje je djetetu sve dopušteno i gdje djeca vode glavnu riječ u obitelji. To nikako nije ovaj pristup, pošto on definira precizno određene uloge roditelja i djeteta, gdje se djetetu određuju jasne granice djelovanja, prilikom čega ga želimo izgraditi u samostalnu, emocionalno stabilnu i samouvjerenu odraslu osobu.

Možda društvo kao takvo još uvijek nije spremno u potpunosti prihvatiti pristup povezujućeg roditeljstva, no to ne znači da mi kao pojedinci ne možemo svojim primjerom ukazati na dobrobiti i pozitivne ishode istog.

Poraditi na samom sebi, informirati se, te učiti kroz teoriju i praksu ne bi trebalo predstavljati prepreku za ostvarivanje vlastitog potencijala, pošto se jedino kroz trud mogu prepoznati poželjni učinci našeg djelovanja, a sve kako bi svojoj djeci pružili zdrav odgoj, sretno djetinjstvo i kvalitetan temelj za odrastanje.

Prethodne kolumne: