Nedavno sam se našla u razgovoru s jednom majkom koja se zapitala kako kazniti svoje dijete ako ga neće fizički kažnjavati?

Pošto, primjerice, metoda time-outa djeluje ponekad te često samo privremeno i prividno.

To je bila majka koja uistinu voli svoje dijete, no, bori se s odgovorom na to pitanje, kao što, vjerujem, da se mnogi roditelji godinama pronalaze u odgojnim metodama svoje djece.

Stoga mnogi ostanu iznenađeni kada kažem da ne kažnjavam svoje dijete – a ne kažnjavam ju iz jednostavnog razloga – jer to uistinu ne trebam.

Tada mojim sugovornicima zvuči kao da pričam nekim drugim jezikom jer većina roditelja smatra da se djeca MORAJU kažnjavati.

Shvaćam nedoumice i sva pitanja koja u datoj situaciji muče mnoge roditelje, kako sam se i sama nekada nalazila u sličnim nedoumicama.

Bilo bi mi teško odgovoriti na pitanje “Kako discipliniram svoje dijete?” kada to uistinu ne radim.

Vodim svoje dijete, usmjeravam ju. Postavljam joj jasne i čvrste granice. 

“Vrijeme je za spavanje.” ili “Ne možemo udarati druge.”

Imam visoka očekivanja. 

“Možeš sama pospremiti te igračke, sama si ih razbacala i dovoljno si velika da ih sama pospremiš.”

Ali nikada ne discipliniram niti koristim kažnjavanje, u vidu nametanja nečeg zbog čega bi se moje dijete osjećalo loše.

I kako sve više vremena prolazi, shvaćam da nikada to neću niti morati – iz razloga jer to nikada nisam niti radila.

Moje dijete nije zato savršeno – ona će još uvijek ponekad pokušati udariti drugo dijete, baciti igračku iz ljutnje ili reći nešto što nije trebala.

Još uvijek se naljuti kada mora pospremiti svoje stvari ili kad idemo iz parka kući protivno njezine volje.

Ali ona još uvijek uči, zajedno sa mnom, pošto je to proces koji roditelj i dijete zajedno prolaze. I mogu ga vrlo uspješno proći bez uporabe kažnjavanja.

Možda će se neki zapitati u čemu je fora?

U obzirnosti. Uvijek se trudim ponijeti maksimalno obzirno prema svom djetetu.

Ne želim da se ona osjeća nelagodno zbog toga kako se odnosim prema njoj, čak i kada je to, reklo bi se, za njezino dobro.

Želim da odraste u obzirnu, nježnu, odgovornu i ugodnu osobu. I želim da bude takva kroz cijelo svoje odrastanje.

Naravno da sam ponosna na svoje dijete, ali ne smatram da je posebna zbog toga kako se ponijela u određenoj situaciji.

Smatram da je razlog tome što se nije nedolično ponašala, upravo činjenica što ju nikad nisam kažnjavala.

POVEZANA TEMA: Prestanimo kažnjavati svoju djecu zato što su ljudi!

sretno dijete

Kažnjavanje UVIJEK doprinosi lošem ponašanju djece, jer ono degradira vaš odnos sa djetetom i doprinosi tome da se dijete osjeća loše u vezi samog sebe.

Ako vi kroz kažnjavanje svom djetetu dajete do znanja da je loše, ono će vam uistinu povjerovati te se ponašati sve gore i gore.

To je nešto što vi sami kao roditelj znate. Vi ste alfa i omega vaše male obitelji, vi ste taj koji ste svoje dijete naučili što je crveno, a što plavo, što je dobro, a što loše.

Stoga, ako ste se zapitali što napraviti kada se vaše dijete loše ponese, ako ga već nećete kazniti, odgovor je – ostanite smireni.

Protumačite ponašanje svog djeteta – zašto se ponaša na taj način?

Usuglasite se s njegovim potrebama, uključujući i njegovu potrebu da budete više povezani u pogledu odnosa roditelj – dijete.

Mogli biste ostati iznenađeni kada se vaše dijete smiri i počne surađivati s vama. Tada ćete, naravno, postaviti svom djetetu jasne i čvrste granice.

Ali ako ih postavite s ljubavlju i suosjećanjem, shvatit ćete da ćete ih trebati sve manje i manje postavljati.

Neki roditelj brinu da, ukoliko ne kazne svoje dijete, ono neće naučiti.

No zaboravljaju da djeca ne uče kroz lekcije – djeca uče kroz ono što prožive.

Kažnjavanjem djeteta učimo ga da je u redu kada drugima nanosimo bol.

Kada se ponašamo ružno prema svom djetetu – kada vičemo na njega ili mu prijetimo – učimo ga da je u redu ponašati se neobazrivo.

No, kada mu na njegovu uzrujanost i frustriranost odgovorimo ljubavlju, ukazujemo mu da se emocionalna bol ublažava suosjećanjem.

Tada djeca razvijaju svoju emocionalnu inteligenciju, uče da je ljutnja neizbježan dio ljudskog postojanja i da se s istom možemo primjereno nositi.

Osnažujemo njihovu ljubav prema nama i njihovu želju da nam ugode.

I nemojte misliti da tada učite svoje dijete da je u redu ružno se ponašati, odnosno da će isto proći bez posljedica.

Vi tada, ustvari, učite svoje dijete da ne može uvijek dobiti ono što želi – no, preživjeti će to i dobiti nešto puno bolje – nekoga tko ga bezuvjetno voli, bez obzira koliko to pekmezavo i izlizano zvučalo.

To je bezuvjetna ljubav, temelj emocionalnog zdravlja i zrelosti koje želimo postići kod svoje djece.

Zašto onda ne bi radije izabrali put kojim ćemo pružiti potporu našem djetetu da postane najbolji, odnosno najbolja što može biti?

Uzdignite se iznad bilo kakvog vida kažnjavanja. Vodite i usmjeravajte svoju djecu ljubavlju.

POVEZANA TEMA: Disciplina bez kazne – kako ju naučiti primijeniti?