uloga oca u odgoju djece

Uloga oca u današnjem društvu je po mnogim značajkama podcijenjena. Ne samo da se smatra kako je majka nositeljica roditeljske funkcije, već vlada ustaljeno mišljenje da je potrebna minimalna očeva prisutnost sa što manjim obuhvatom odgovornosti i djelovanja.

Drugim riječima, normalna je pojava da se majka brine o djetetu 0-24: hranjenje, oblačenje, briga o higijeni, igranje, učenje, noćna briga – i tako djetetovih prvih 5-6 godina života, dok otac tu i tamo priskoči ako baš mora, sve dok dijete ne dosegne dob određene samostalnosti, a nekad čak ni tada.

Često se pitam koji se uzrok krije u takvim standardima djelovanja. Zar naše društvo toliko nazaduje u pogledu roditeljstva ili je to više stvar individualnog pristupa? Promatrajući okolinu ne mogu ne primijetiti značajnije veću prisutnost obitelji u kojima otac igra ulogu tek sporednog lika s povremenim sudjelovanjem, usputna karika u životu svog sina ili kćerke.

Kada dosegnemo točku u kojoj se slažemo s takvim ustaljenim stajalištima, tada ni ne ostavljamo puno prostora za promjenu koja bi značajno utjecala na život naše djece, a i nas samih. No, ukoliko smatramo da takvo djelovanje ipak nije u redu, da je uloga oca ključna uloga u životu našeg djeteta, kao i u prostoru naše malene obitelji, tada smo ipak spremni prihvatiti nove, dragocjene roditeljske vrijednosti.

Promatrajući oca svoje djevojčice kako uživa igrajući se s njom, plešući, učeći ju nazive pojedinog voća i povrća, primjećujem da je on voljan biti uključen u odgoj našeg djeteta jednako kao i ja. Razlika je jedino u tome što on posjeduje drugačiji pristup. Pristup koji bi netko mogao protumačiti pogrešnim, no osobno se ne bi složila s takvim tumačenjem. On će ju možda naučiti da brokula izgleda kao patlidžan, no znam da s ponosom mogu izjaviti kako ju je tata to naučio. Nije bila potrebna majka da joj pokaže, niti mama da ispravi tatu kada je pogriješio, jer prije ili kasnije naša djevojčica će znati što je to patlidžan i nasmijati će se kada shvati da ju je tata učio kako je to ustvari brokula.

patlidzan i brokula

Pomalo trivijalan primjer, ali s dobrom poantom. Otkako dijelim roditeljsku ulogu mišljenja sam kako je sudjelovanje ključno, sudjelovanje cijelim srcem i predanošću, gdje je važan trud koji smo uložili, a ne način na koji smo to izveli, jer najbolji rezultati proizlaze iz rada u koji je uloženo mnogo ljubavi. Kao i u drugim životnim situacijama, tako i u roditeljskoj ulozi. Biti prisutan tijelom i umom, željeti biti uključen u odgoj svog djeteta jer duboko u sebi znamo da je to jedini ispravan potez.

Sudjelujući u roditeljskoj ulozi, otac ne samo da će ostaviti neizbrisiv trag u ključnim godinama svog djeteta, već će majci omogućiti da kvalitetnije provede vrijeme s tim djetetom, pošto će tek dio tereta pasti na svakog od roditelja. Ipak nije jednako kada smo opterećeni dijelom i u potpunosti u pogledu određene funkcije.

Time dolazimo do zaključka kako nužnu kvalitetu odgoja možemo postići tek kada se nađemo u sretno začaranom obiteljskom krugu – tata je sretan jer sudjeluje, mama je sretna jer ne nosi sav teret na sebi, dijete je sretno jer ima predanost oba roditelja, i cijela obitelj je sretna jer svi zajedno skladno djeluju i surađuju kroz svakodnevne obiteljske situacije.

Uloga oca tada poprima poprilično drugačiji odraz; kroz tek normalnu životnu funkciju, djelujući kako mu srce nalaže da je ispravno i potrebno, on postaje superheroj današnjice, tata sa supermoćima ljubavi i predanosti, gdje njegove malene nesavršenosti ne predstavljaju slabosti, već prostor kojim će, kroz odgoj djeteta, stvoriti jednu idealnu obiteljsku cjelinu.

Pročitajte i prethodne kolumne: