Postoje mnogi tekstovi na temu emocionalne inteligencije kod djece i kako istu razviti.

Uvijek je poželjno biti u koraku s vremenom, pročitati i proučiti nešto što smatramo potrebnim u našim životima i životima naše djece, no kada je u pitanju tematika poput razvijanja emocionalne inteligencije i empatije kod djece, oduvijek sam bila od mišljenja kako su dvije stvari ključne za uspješan krajnji rezultat: ispravni temelji odgoja i osobni primjeri primjene.

Ne možemo očekivati od naše djece da iskazuju empatiju prema drugima, ako smo sami u manjku iste i ne posjedujemo suosjećanje u zadanim situacijama. Jednako tako, ukoliko u odgoju primjenjujemo povezujuće roditeljstvo s pozitivnim pristupom istome, puno ćemo lakše stvarati osnove za razvoj emocionalne inteligencije kod naše djece.

Emocionalna inteligencija je ključ zdravog odrastanja i lakšeg suočavanja s izazovima modernog društva, a za razliku od kognitivne, može se učiti i razvijati.

Poučavajući djecu emocionalnim i društvenim vještinama nadoknaditi ćemo im ono što im priroda više ne može pružiti i odgojiti ćemo djecu koja će se lakše nositi s emocionalnim pritiscima modernog doba.

Jednako tako, primjerima suosjećanja i empatije, svoje ćemo dijete od ranih dana poučiti što je to ispravno, a što neispravno kada su u pitanju njihovi vlastiti postupci i djela.

Ugodno iznenađena i u potpunosti zatečena, sama sam se u to uvjerila kada mi je prilikom jednog usamljenog, tužnog trenutka prišla moja dvogodišnja djevojčica, podragala me po ruci i rekla mi: “Mama, nemoj plakati. Dobro je mama, ne plakati.” 

Još uvijek suznih očiju, neizmjerno ponosna i sjetna, pogledala sam svoje maleno čudo i odgovorila joj kako je u redu nekada biti tužan, ali sada kada mi je ona došla pružiti utjehu, puno se bolje osjećam i neću više plakati. Tada sam se sjetila kako prilikom svakog njenog plača, bio on “opravdan” ili “trivijalan”, uvijek sam bila tu za nju utješnim tonom glasa govoreći joj kako je mama tu i kako je sve u redu.

Obrazac ponašanja, taj emocionalni oslonac koji je ona primijenila u toj situaciji, nije bio kopija mog ponašanja, već je bilo njezino prepoznavanje situacije, i njezina vlastita reakcija na istu da svojoj majci pruži potrebnu utjehu. Nešto, za što sam smatrala kako je nemoguće dobiti od dvogodišnjeg djeteta, no nešto, što je očigledno uistinu moguće.

Tada sam dobila još jednu u nizu potvrda koliko je povezujuće roditeljstvo bitan i koristan dio našeg života, da ne moram tražiti primjere suprotnog u drugačijim metodama odgoja oko sebe, jer polako počinjem dobivati pozitivne primjere iz vlastitog odgoja koji bi svakog roditelja učinio i više nego sretnim i zadovoljnim.

Pristup povezujućeg roditeljstva možda iziskuje više vremena, više truda, te zahtjeva više strpljenja i alternativnih metoda djelovanja, no nagrada u istom je neizmjerno velika i neopisivo ispunjavajuća.

Koliko god nam se činilo da je empatija osjećaj koji dolazi sam od sebe, moramo shvatiti da ona ustvari predstavlja vještinu, pri čemu dijete treba učiti da razvija tu vještinu u skladu s drugim vještinama. I dok će ju neka djeca prirodnije i lakše razviti, druga će imati problema prilikom posezanja za vlastitim emocijama.

Mi kao roditelji tada držimo ključnu funkciju u razvoju tog čuvstva kod naše djece, nemojmo se bojati pokazati im kako osjećati svoje osjećaje, jer će jedino kroz naše vodstvo moći razviti pravilnu sposobnost razumijevanja emocija i načina kako reagirati na opaženo u svojoj okolini.

POVEZANA TEMA: 5 savjeta za razvijanje emocionalne inteligencije kod djece