Citirajući Wundta, Sigmund Freud je tabu nazvao najstarijim nepisanim kodeksom zakona čovječanstva, dok totem predstavlja objekt kojemu osoba iskazuje svoje praznovjerno poštovanje.

Kada bismo upotrijebili ove pojmove u odnosu na izjavu iz naslova, došli bismo do spoznaje kako je u današnjem svijetu obiteljska zajednica sačinjena od mame, tate i jednog djeteta uistinu predmet preferencijalne rasprave, gdje se na jednoj strani nalaze osobe koje smatraju da je imati jedno dijete najprikladnija točka na “i” idealne obiteljske zajednice, dok se na drugoj strani nalaze ljudi koji su mišljenja kako je imati (samo) jedno dijete ustvari čin sebičnosti i bezdušnosti, krinka koja uništava sliku idealne obiteljske situacije u kojoj se podrazumijeva najmanje dvoje.

Imati jedno, dvoje, petero ili desetero djece ne bi trebalo biti predmet nametnutih društvenih normi i ustaljenog načina shvaćanja, već stvar osobnog izbora roditelja.

Nažalost, to nije uvijek tako, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da živimo u svijetu u kojem veliki broj ljudi smatra da bi za vaš život znali odlučiti bolje od vas samih.

Stoga će se roditelji jednog djeteta često susretati s pitanjima tipa:

  • “Imati ćete barem još jedno dijete…zar ne?”
  • “Pa što ona neće biti usamljena ako ostane jedinica?”
  • “S kim će se igrati kroz djetinjstvo?”
  • “Na koga će se osloniti kada odraste?”

Banalna pitanja koja iziskuju banalne odgovore, no u takvim situacija bi vjerojatno bilo najprikladnije prisjetiti se da je naša malena obitelj savršena takva kakva je, te joj ne treba ništa dodavati kako bi se postigao taj idealan omjer društvene percepcije obitelji.

Također bi valjalo napomenuti kako se ponekad društvo nađe u zabludi u kojoj smatra da je povezujuće roditeljstvo ostvarivo samo kroz jedno dijete ili ukoliko ste roditelj koji nema drugih obaveza, ne ide na posao i ne snosi taj teret svakodnevice, što nikako nije istina.

Kroz jedno dijete određene segmente ćemo dosegnuti eventualno na lakši način nego što bi to napravili da imamo više djece, no to ne znači da roditeljstvo jednog djeteta ne nosi svoj teret.

Dr.sc. Susan Newman, socijalni psiholog, stručnjak u roditeljstvu i autor knjige “Slučaj jedinog djeteta: Vaš osnovni vodič” navodi kako roditelji jednog djeteta ne bi trebali imati razloga za osjećaj krivnje.

Provedena su brojna istraživanja u obiteljima s jednim djetetom, gdje se pri izvršenju istih došlo do zaključka kako ta djeca nisu ništa lošija od svojih vršnjaka s braćom i sestrama, jednako su „razmažena“ i tijekom djetinjstva osjećaju jednaku količinu usamljenosti kao i djeca s braćom i sestrama.

Na koncu, ukoliko se nađemo u nedoumici, valjalo bi se priupitati da li smo sretni u formaciji u kojoj se trenutno nalazimo, te da li smatramo da smo upotpunjeni upravo na način na koji djelujemo? Možemo se zapitati da li se uistinu nalazimo u sebičnim ulogama zakidajući svoju djecu bratske ljubavi, no na koncu ćemo doći do prave istine koja će nam potvrditi naše sumnje.

Jedina istina koja je primjenjiva u našoj malenoj obitelji je ona koja nam govori da mi već jesmo sretni, sretni smo upravo ovako kako živimo, pri čemu je i naše dijete iznimno sretno dijete, dijete koje proživljava divno djetinjstvo, te koje će kroz život stjecati prijatelje, širiti krug ljudi u kojemu će se kretati i na koncu osnovati svoju obitelj.

Počeli smo raditi na svojoj obitelji i zaustavili smo se na savršenstvu. Ostavimo raspravu na tome. Jer taj savršeni omjer i postignuti sklad je ono jedino bitno kada je u pitanju sreća naše djece i nas samih.

Preporuke za čitanje: