Svaki se roditelj, s vremena na vrijeme, naljuti na svoje dijete.

Tu nam ne pomaže činjenica da smo okruženi raznim pritiscima; sastanci na koje kasnimo, stvari koje smo zaboravili sve do zadnjeg trenutka, zdravstvene i financijske brige – popis vjerojatno nema kraja.

U središtu tog stresa nađe se naše dijete koje je zametnulo svoju tenisicu, odjednom se sjetilo da treba novu bilježnicu za školu, zadirkuje svog mlađeg brata ili je jutros jednostavno ratoboran. I tu mi puknemo!

Kada se nalazimo u stabilnim, smirenim situacijama ako smo iskreni prema sebi, znamo da možemo puno bolje podnijeti sve izazove roditeljstva. Ali, uslijed ljutnje, osjećamo da imamo svako pravo biti bijesni i gnjevni.

Zapitamo se kako naše dijete, nakon svega, može biti tako neodgovorno, bezobzirno, nezahvalno ili čak zločesto!

Bez obzira koliko nam se ponašanje djeteta može učiniti frustrirajućim, to ponašanje ne uzrokuje našu bijesnu reakciju.

Vidimo ponašanje svog djeteta kada je učinilo nešto nevaljalo, a potom donosimo zaključak koji inače ne bi nikada pomislili, koji zatim pokreće druge zaključke, primjerice počnemo preispitivati svoj uspjeh u roditeljstvu.

Ova nit isprepletenih misli dovodi do cijelog niza emocija – u ovom slučaju dovodi do straha, stida ili pak krivnje.

To su sve osjećaji s kojim se u danom trenutku ne možemo nositi. Tada nam napad izgleda kao najbolja obrana pa počnemo bjesniti na svoje dijete, a cijeli taj proces ne traje dulje od par sekundi.

Vaše vas dijete možda izaziva, ali ono ne uzrokuje vašu reakciju. Svaki problem zbog kojeg imate osjećaj da ćete izgubiti kontrolu i pobjesniti, ima uporište u vašoj ranoj dobi.

To znamo iz razloga što u takvim trenucima gubimo sposobnost da jasno razmišljamo i sami se počnemo ponašati poput djece, bacajući se u trans vlastitih tantruma.

Ne brinite, sve je to normalno.

POVEZANA TEMA: Kako pomoći sebi da postanemo bolji roditelj?

ljuto dijete

Svi se, na neki način, u roditeljstvo upustimo ranjeni od svog djetinjstva, a zatim naša djeca svojim ponašanjem istjeraju te ranice na površinu. Možemo očekivati da će se naša djeca ponekad ponašati tako da nas poguraju na sami rub.

Zato je naša odgovornost, kao odraslih osoba, da se odmaknemo od tog ruba.

Zašto se u tolikoj mjeri ljutimo na svoju djecu?

Roditelji i djeca imaju sposobnosti jedni drugima stati na žulj, kao niti u jednom drugom međuljudskom odnosu.

Čak i kao odrasle osobe, često smo iracionalni u odnosu na naše roditelje – tko ima veću moć da vas naživcira i natjera da se ponašate djetinjasto nego vaša majka ili otac?

Jednako tako, naša djeca nas izazivaju upravo zato jer su nam djeca.

Psiholozi ovu pojavu nazivaju “duhovi iz krevetića”. Pod njom podrazumijevaju da nam djeca stimuliraju snažne osjećaje iz vlastitog djetinjstva, a mi često reagiramo nesvjesno tako da ponovo proživljavamo prošlost koja je ukorijenjena poput zaboravljenih hijeroglifa duboko u našoj podsvijesti.

Strahovi i bijes našeg vlastitog djetinjstva su poprilično snažni i mogu nas preplaviti sada kao odrasle osobe. Ostaviti te duhove u prošlosti, gdje im je i mjesto, može predstavljati nevjerojatno veliki izazov.

Ako se borimo s tim kako se nositi s ljutnjom, pomaže nam kada dobijemo uvid u temelje cijele te problematike. Moramo znati da roditeljski bijes može imati poprilične štetne učinke za malu djecu, stoga nam također pomaže ta spoznaja, kako bi nam služila kao poticaj da se kontroliramo.

Što se događa s djetetom kada vi vičete ili udarate?

Zamislite da vaš suprug ili supruga izgube kontrolu i počnu vikati na vas.

Sada ih zamislite tri puta veće od sebe, kako se nadvijaju nad vama. Zamislite da o toj osobi u potpunosti ovisite za hranu, krov nad glavom, sigurnost, zaštitu. Zamislite da je ona vaš primarni izvor ljubavi, samopouzdanja i spoznaja o svijetu, da nemate nikog drugog kome bi se, u tom pogledu, mogli obratiti.

I sada uzmite sve te osjećaje i pojačajte ih za 1000 puta. To je nešto što se događa s vašim djetetom kada vi izbacujete svoju ljutnju na njega.

Naravno, svi se mi naljutimo na svoju djecu te nekad čak i pobjesnimo. Poanta je da svojom zrelošću kontroliramo način izražavanja te ljutnje i time minimiziramo njezin negativan učinak.

Ljutnja je dovoljno zastrašujuća stvar sama po sebi.

Vrijeđanje ili drugo verbalno nasilje, kada se roditelj omalovažavajućim tonom obraća svom djetetu – imaju veliku težinu, obzirom da dijete ovisi o roditelju kako bi stekao sliku samog sebe i izgradio samopouzdanje.

Dokazano je da djeca koja prožive fizičko nasilje (kažnjavanje), pokazuju trajne negativne učinke koji se odražavaju u svakom mogućem pogledu njihovih odraslih života, od nižeg kvocijenta inteligencije do narušenih međuljudskih odnosa i veće vjerojatnosti zlouporabe opojnih sredstava.

Ukoliko vas se dijete ne boji kada ste ljuti, to ukazuje da vas je previše puta vidjelo u ljutnji i razvilo je obranu protiv nje – obranu od vas.

Posljedica toga je da imate dijete koje će se sve više htjeti ponašati na vama neprihvatljiv način te će biti više podložan lošim utjecajima vršnjaka. Tada znate da morate nešto poduzeti kako bi popravili vaš odnos.

POVEZANA TEMA: Prestanimo se već jednom derati na svoju djecu!

bijesan roditelj

Kako se nositi sa svojom ljutnjom?

Budući smo ipak samo ljudi, ponekad se nađemo u stanju kojeg ćemo nazvati “borba ili bijeg”, kada nam se dijete počne činiti neprijateljem.

Kad smo bijesni i puni ljutnje, fizički smo spremni za borbu. Tada hormoni i neurotransmiteri preplavljuju naše tijelo, što uzrokuje napetost mišića te ubrzanost otkucaja srca i disanja.

Gotovo je nemoguće ostati smiren u tom trenu, ali znamo da ukoliko “opalimo” svoje dijete – dobili smo samo trenutno olakšanje – a to zaista nije ono što želimo učiniti.

Najvažnija stvar koju tada trebati zapamtiti u vezi ljutnje, jest da NE DJELUJETE dok ste ljuti. Osjetiti ćete potrebu da odmah reagirate, da naučite svoje dijete lekciju, ali to sve vaša ljutnja govori iz vas.

Vaša ljutnja tu situaciju prikazuje kao nešto hitno, iako ono gotovo nikada nije. Kasnije možete usmjeriti svoje dijete u ispravnom smjeru i to će biti lekcija koju ćete zaista htjeti prenijeti. Vaše dijete neće nikud pobjeći, znate gdje ga možete naći.

Stoga obvežite sami sebe na sljedeće:

  • Bez udaranja!
  • Bez psovki!
  • Bez vrijeđanja djeteta!
  • Bez izricanja kazni dok ste ljuti!

A što s vikanjem?

Nikada ne vičite na svoje dijete jer vikanjem ustvari prolazite kroz tantrum. Ako stvarno osjetite potrebu da vičete ili vrištite, otiđite do svog automobila, zatvorite vrata i prozore te vrištite koliko god vam je to potrebno. No, nemojte pritom koristiti riječi, pošto će vas one dodatno naljutiti. Samo vrištite.

Vaše dijete se jednako tako naljuti s vremena na vrijeme pa mu na taj način uručujete dvostruki poklon, kako bi i on pronašao konstruktivne načine na koji se može nositi s ljutnjom: tada, ne samo da niste povrijedili svoje dijete, vi ste mu također ponudili sebe kao uzor ponašanja u kritičnoj situaciji.

Vaše će vas dijete, zasigurno, povremeno vidjeti u ljutnji – a iz načina na koji ste vi odlučili postupiti u takvoj situaciji, vaše dijete može puno naučiti.

Hoćete li učiti svoje dijete, da je onaj tko je moćniji, uvijek i u pravu? Da roditelji također imaju tantrume? Da odrasli vikanjem i vrištanjem rješavaju svoje sukobe?

U tom slučaju, dijete će usvojiti te obrasce ponašanja i pokušati vam prikazati koliko može biti „odraslo“ kada se naljuti.

Ili ćete ukazati svom djetetu da je ljutnja dio onoga što nas čini ljudskim bićima te da je rad na samom sebi – na koji se način odgovorno nositi s ljutnjom – ono što nam pomaže pri sazrijevanju?

Postoje načini na koje to možemo postići, o čemu će biti riječi u drugom dijelu ovog teksta.

Pretplatite se na naš newsletter kako bi prvi saznali za drugi dio ovog teksta. Vaš email je siguran i uvijek se možete odjaviti. Email i vaše ime koristimo iskuljučivo kako bi vam slali newsletter.

*obvezna polja