Često, djecu kažnjavamo zato što su ljudi. Njima ne dozvolimo da su razdražljivi, da imaju loš dan, da se ponekad ne mogu nositi sa svakodnevicom pa se ponašaju loše, viču i slično. Sebi to isto dozvoljavamo i opravdavamo. Zašto?

Nitko od nas nije savršen. No, od djece konstantno očekujemo savršenost koju ni mi odrasli nemamo. Zašto od djece tražimo više nego što nam mogu dati, više od onoga što i sami možemo dati?

Djeca nisu savršena, ali nismo ni mi. Očekivati bolje ponašanje i samokontrolu od djece kad to nismo i sami sposobni dati u određenim situacijama je dvolično. To naravno ne znači da djeci trebamo opravdati sve što učine jer imaju loš dan. To samo znači da im moramo pomoći da nauče ne projicirati svoje loše raspoloženje na druge oko sebe. Moramo im pomoći da se nauče nositi sa frustracijom, ljutnjom, strahom, tugom i razočarenjem. Da nije prihvatljivo biti nepristojan i grub prema drugima samo jer imaš loš dan.

Ovo nije lako jer se i mi odrasli borimo sa istim problemom. Pokušajte ne projicirati svoje loše ponašanje na djecu. Naučite i vi kako se nositi sa lošim danima, ljutnjom, frustracijom, strahom, tugom, razočarenjem. Ne budite grubi prema svojoj djeci.

Svi mi imamo visoka očekivanja od drugih isto kao i oni od nas. I trebamo ih imati, ali znate li što još trebamo? Trebamo malo suosjećanja kada imamo loše dane. Ponekad, uz sav trud, uz sve što znamo i oko čega se trudimo, opet napravimo nešto što je daleko od savršenstva. Lupamo vratima, vičemo na djecu, kažemo im nešto što inače nebi. Imamo loš dan. Nismo roboti.

Ponekad je svakodnevica preteška da bi se s njom mogli nositi. Onda trebamo predah, ne nekoga da nas nauči lekciju. Tada trebamo zagrljaj, ne mrki pogled. Znamo da smo zabrljali i osjećamo se loše. Tada najviše od svega trebamo nekoga tko će suosjećati s nama. Isto to trebaju i naša djeca.

Ovo je odlična vježba:

Slušajte sebe i druge odrasle u kućanstvu i pokušajte primjetiti hoćete li se uhvatiti kako govorite ili radite nešto što bi inače vaše dijete dovelo u nevolju.

  • Jeste li slušali svoju djecu pozorno kad su vam se danas obraćali?
  • Jeste li vikali na nekoga?
  • Jeste li bili nepristojni prema nekome?
  • Da li je vaš partner bio?
  • Jeste li kolutali očima, zalupili vratima ili se pravili da nekoga ne čujete?
  • Koliko ste ovih stvari napravili danas? Za koliko bi ovih stvari vaše dijete bilo kažnjeno?

Naravno da imamo razloge za ovakva ponašanja. Pod stresom smo zbog posla, nismo se dovoljno naspavali jer nam beba nije dala spavati cijelu noć. Bolesni smo, prehlađeni, razdražljivi ili u PMS-u.

Mi nismo loši ljudi jer ponekad zabrljamo. Mi smo dobri ljudi koje se trude najviše što mogu i koji ponekad zabrljaju. Kad pogriješimo, nađemo razlog koji stoji iza našeg ponašanja i sami sa sobom suosjećamo.

tuzno dijete

Kad naša djeca zabrljaju, ne gledamo razlog koji stoji iza njihova ponašanja. Vidimo razmažena i zločesta derišta te odmah krenemo sa ispravljanjem njihovog ponašanja. Za nas je u redu da smo ljudi i imamo pravo na pogrešku, ali naša djeca nemaju to isto pravo.

To nije pošteno. Imamo dvostruka mjerila. Ako ne možemo kontrolirati sami svoje ponašanje u svakom trenutku, kako to onda možemo očekivati od svoje djece? Ako ne možemo kontrolirati svoj ton i uvijek govoriti ljubazno i tiho, kako možemo isto to očekivati od svoje djece?

Mi očekujemo od svoje male djece, djece bez životnog iskustva koje mi imamo, s mozgom koji se tek razvija – bolje i savršenije ponašanje nego što to imamo mi, odrasle osobe. Samo poslušajte ljude oko sebe ili proskrolajte svojim Facebook zidom i vidjet ćete kako se druge odrasle osobe ponašaju.

Djeca trebaju visoke standarde i mi smo dužni od njih tražiti da budu ljubazni, da se pristojno ponašaju jer ako nešto od njih ne tražimo, nećemo to nikada niti dobiti. Moramo im pomoći da nauče kako biti pristojni, da se prema drugim ljudima trebaju odnositi s poštovanjem. Ukoliko ih ne ispravimo i ne upozorimo na ružno i nedopušteno ponašanje, mi ih onda ne odgajamo. To onda nije prakticiranje pozitivne discipline, to je onda neodgajanje.

Djeca, kao i svi odrasli, moraju naučiti da je svaka osoba odgovorna za ono što učini i da sve što učinimo nosi za sobom posljedicu. Mi roditelji i odrasle osobe, mi postavljamo standarde za našu djecu. Trebamo ih postaviti visoko, ali mi sami moramo voditi i mi moramo prvi živjeti po njima. Mi moramo biti primjer svojoj djeci. Isto tako, ne smijemo zaboraviti da smo i mi i naša djeca ipak samo ljudi. Nekada je suosjećanje sa našom djecom najbolji učitelj.

Mi smo dobri ljudi i dobri roditelji. Ali nismo savršeni. Nesavršeni smo ljudi koji griješe unatoč tome što se trude koliko god mogu. Naša djeca su isto tako mali nesavršeni ljudi koji će još puno puta u životu pogriješiti. To ne čini naše greške boljima, ali ih čini razumljivijima i svima nam daje šansu da nešto iz njih naučimo te da svi zajedno postajemo bolji ljudi.

Ponekad, sve što u životu trebamo je netko tko će nas razumijeti i suosjećati s nama. Budimo mi taj netko za našu djecu!

Preporuke za čitanje: